Prednja korica: Trag krvi…, Dž. M. Kerol, zlatna slova na izlizanom tamnocrvenom platnu, sa crvenim tragom koji vijuga pored starih crkava, krstova mučenika i lomače.

Klasik baptističke istorije · 1931

Trag krvi…

Prateći hrišćane kroz vekove, ili Istorija baptističkih crkava od vremena Hrista, njihovog Osnivača, do današnjih dana

Dr Dž. M. Kerol

Pet predavanja, sa uvodom Klarensa Vokera i celim grafikonom na rasklapanje, nanovo nacrtanim. Oko 18.000 reči, sat i po čitanja.

Ova knjižica šalje se u svet da obznani malo poznatu istoriju onih vernih svedoka Gospoda Isusa koji su, kao članovi crkve koju je Isus sagradio,

„pobedili krvlju Jagnjetovom i rečju svedočanstva svoga; i nisu ljubili svoje živote sve do smrti.“

Otkrivenje 12:11

Piše Klarens Voker

Uvod

Dr Dž. M. Kerol, autor ove knjige, rođen je u državi Arkanzas 8. januara 1858. godine, a umro je u Teksasu 10. januara 1931. godine. Njegov otac, baptistički propovednik, preselio se u Teksas kada je brat Kerol imao šest godina. Tamo se obratio, bio kršten i rukopoložen za službu propovedanja Evanđelja. Dr Kerol nije postao samo jedan od vođa među teksaškim baptistima, nego i istaknuta ličnost među južnim baptistima i u celom svetu.

Pre mnogo godina došao je u našu crkvu i izneo poruke koje se nalaze u ovoj knjizi. Tada sam se veoma zainteresovao za istraživanja brata Kerola. I ja sam posebno istraživao crkvenu istoriju, u potrazi za odgovorom koja je Crkva najstarija i najsličnija crkvama Novog zaveta.

Dr Dž. V. Porter je prisustvovao predavanjima. Bio je toliko impresioniran da je rekao bratu Kerolu da će, ako on zapiše poruke, on da ih objavi u knjizi. Dr Kerol je napisao predavanja i dao dr Porteru pravo da ih objavi zajedno sa grafikonom koji tako živo prikazuje tu istoriju.

Međutim, dr Kerol je umro pre nego što je knjiga izašla iz štampe, ali ih je dr Porter izneo pred javnost i celo izdanje je brzo rasprodato. Sada, Božijom blagodaću, možemo da predstavimo ovo 66. izdanje u 20.000 primeraka. Želim da zamolim sve koji budu čitali i proučavali ove stranice da mi se pridruže u molitvi i radu da sve veći broj primeraka bude razaslan.

„svima rasvetlim šta je zajedništvo tajne, koja je bila sakrivena od početka sveta u Bogu, koji je sve stvorio kroz Isusa Hrista, da bi se sada, poglavarstvima i vlastima u nebeskim prostorima, kroz crkvu obznanila mnogostruka Božija mudrost … njemu neka bude slava u crkvi u Hristu Isusu kroz sva pokoljenja, u veke vekova! Amin.“ (Efescima 3:9–10, 21)

Bilo je divno slušati dr Kerola kako priča na koji način se zainteresovao za istoriju različitih denominacija – NAROČITO ZA NJIHOVO POREKLO. Knjigu je napisao kada je već imao preko 70 godina, ali je rekao: „Obratio sam se Bogu kada sam bio tek dečak. Video sam mnoge denominacije i pitao sam se koja je ona crkva koju je osnovao Gospod Isus.“

Još u mladosti osećao je da će u proučavanju Svetog pisma i istorije moći da pronađe crkvu koja je najstarija i najsličnija crkvama opisanim u Novom zavetu.

Ovo traganje za istinom odvelo ga je na mnoga mesta i omogućilo mu da sakupi jednu od najvećih biblioteka o crkvenoj istoriji. Ta biblioteka je posle njegove smrti poklonjena Jugozapadnoj baptističkoj bogosloviji u Fort Vortu, u Teksasu.

Pronašao je mnogo crkvene istorije – izgledalo je da se najveći deo bavi katolicima i protestantima. Otkrio je da je istorija baptista pisana krvlju. Oni su bili omraženi narod mračnog veka. Njihovi propovednici i vernici bacani su u tamnice, a nebrojeno mnogo njih je pogubljeno. Svet nikada nije video ništa što bi se moglo uporediti sa stradanjem, sa progonima kojima je katolička hijerarhija obasula baptiste tokom mračnog veka. Papa je bio diktator sveta. Zato su anabaptisti, pre reformacije, papu nazivali Antihristom.

Njihova istorija je zapisana u sudskim spisima i dokumentima tih vekova. Upravo kroz te zapise vijuga „TRAG KRVI“, jer u njima nalazite ovakve izjave –

„U Cirihu je, posle mnogih rasprava između Cvinglija i anabaptista, Senat doneo odluku da se svako ko se usudi da ponovo krsti one koji su već bili kršteni (tj. kao bebe) udavi. U Beču su mnogi anabaptisti bili povezani lancima tako da je jedan vukao drugog za sobom u reku, u kojoj su se svi ugušili (udavili).“ (Vida Supra, str. 61)

„Godine Gospodnje 1539. dva anabaptista su spaljena s one strane Sautvarka, a nešto pre njih petorica holandskih anabaptista spaljeni su u Smitfildu.“ (Fuller, Church History)

„Godine 1160. jedna grupa pavlikijanaca (baptista) ušla je u Oksford. Henri II je naredio da im se usijanim gvožđem utisne žig na čelo, da budu javno išibani kroz ulice grada, da im se odeća skrati do pojasa i da budu isterani u otvoreno polje. Sela nisu smela da im pruže nikakvo sklonište ni hranu, pa su umrli sporom smrću od hladnoće i gladi.“ (Moore, Earlier and Later Nonconformity in Oxford, str. 12)

Stari hroničar Stowe, 1533. godine posle Hrista, beleži:

„Dvadeset petog maja – u crkvi Svetog Pavla u Londonu – saslušano je 19 muškaraca i 6 žena. Četrnaestoro od njih je osuđeno; jedan muškarac i jedna žena spaljeni su u Smitfildu, a ostalih dvanaest poslato je u gradove da tamo budu spaljeni.“

Froude, engleski istoričar, kaže o ovim anabaptističkim mučenicima –

„Pojedinosti su sve nestale, njihova imena su nestala. Same činjenice jedva da izgledaju vredne pomena. Zbog njih se Evropa nije uzbunila, nijedan dvor nije zavio u crno, nijedno papsko srce nije zadrhtalo od ogorčenja. Kada su umirali, svet je posmatrao samozadovoljno, ravnodušno ili likujući. Pa ipak, ovde se od 25 siromašnih muškaraca i žena našlo njih 14 koje nikakav strah od lomače ili mučenja nije mogao da navede da kažu da veruju ono u šta nisu verovali. Istorija za njih nema nijednu reč hvale, a ipak ni oni nisu uzalud prolili svoju krv. Njihovi životi su možda bili beskorisni kao i životi većine nas. Svojom smrću pomogli su da se plati cena engleske slobode.“

Isto tako, i u spisima njihovih neprijatelja i u spisima njihovih prijatelja, dr Kerol je pronašao njihovu istoriju i to da je njihov trag kroz vekove zaista bio krvav:

Kardinal Hosius (katolik, 1524), predsednik Tridentskog sabora:

„Da baptisti nisu tokom proteklih dvanaest stotina godina bili teško mučeni i sasecani nožem, rojili bi se u većem broju nego svi reformatori.“ (Hosius, Letters, Apud Opera, str. 112, 113)

„Dvanaest stotina godina“ su godine pre reformacije u kojima je Rim progonio baptiste najsurovijim progonstvom koje se može zamisliti.

Ser Isak Njutn:

„Baptisti su jedina zajednica poznatih hrišćana koja se nikada nije poistovetila sa Rimom.“

Mosheim (luteran):

„Pre pojave Lutera i Kalvina, u gotovo svim zemljama Evrope bilo je skrivenih ljudi koji su se uporno držali načela današnjih holandskih baptista.“

Edinburg Cyclopedia (prezbiterijanska):

„Našim čitaocima je sigurno već palo na pamet da su baptisti ista sekta hrišćana koja je ranije opisivana kao anabaptisti. Zaista, izgleda da je to bilo njihovo vodeće načelo od vremena Tertulijana do danas.“

Tertulijan je rođen samo pedeset godina posle smrti apostola Jovana.

Baptisti ne veruju u apostolsko nasleđe. Apostolska služba je prestala sa smrću apostola. On je upravo svojim crkvama obećao neprekidno postojanje, od vremena kada je organizovao prvu crkvu tokom svoje zemaljske službe pa dok ponovo ne dođe. On je obećao –

„na ovoj ću steni sagraditi crkvu svoju i vrata pakla je neće nadvladati.“ (Matej 16:18)

Zatim, kada je dao Veliko poslanje, koje govori šta njegove crkve treba da čine, obećao je –

„ja sam uvek s vama do svršetka sveta.“ (Matej 28:20)

Ovo poslanje – ovaj posao – nije dato apostolima kao pojedincima, nego njima i ostalima koji su bili prisutni, u svojstvu crkve. Apostoli i ostali koji su ga čuli kada je davao ovo poslanje ubrzo su pomrli – ALI, njegova Crkva je živela kroz vekove, čineći učenike (pridobijajući ljude za spasenje), krsteći ih i poučavajući istini – doktrinama – koju je on poverio jerusalimskoj crkvi. Ove verne crkve bile su blagoslovene njegovim prisustvom dok su putovale TRAGOM KRVI.

Ova istorija pokazuje kako se ispunilo Gospodnje obećanje njegovim crkvama. Dr Kerol pokazuje da su u svakom dobu postojale crkve koje su učile doktrine koje im je on poverio. Dr Kerol ove doktrine naziva „obeležjima“ novozavetnih crkava.

Obeležja novozavetne crkve

1Njen Poglavar i Osnivač – HRISTOS. On je zakonodavac; Crkva je samo izvršilac. (Matej 16:18; Kološanima 1:18)

2Njeno jedino pravilo vere i prakse – BIBLIJA. (2. Timoteju 3:15–17)

3Njeno ime – „CRKVA“, „CRKVE“. (Matej 16:18; Otkrivenje 22:16)

4Njeno uređenje – KONGREGACIONALNO – svi članovi su jednaki. (Matej 20:24–28; Matej 23:5–12)

5Njeni članovi – samo spaseni ljudi. (Efescima 2:21; 1. Petrova 2:5)

6Njene uredbe – KRŠTENJE VERNIKA, ZA KOJIM SLEDI GOSPODNJA VEČERA. (Matej 28:19–20)

7Njene službe – PASTORI I ĐAKONI. (1. Timoteju 3:1–16)

8Njen posao – pridobijati ljude za spasenje, krstiti ih (krštenjem koje ispunjava sve zahteve Božije Reči), poučavati ih („da drže sve što sam vam zapovedio“). (Matej 28:16–20)

9Njen način finansiranja – „Tako je i“ (DESECIMA i PRILOZIMA) „Gospod odredio onima koji evanđelje propovedaju da od evanđelja žive“. (1. Korinćanima 9:14)

10Njeno oružje za borbu – duhovno, a ne telesno. (2. Korinćanima 10:4; Efescima 6:10–20)

11Njena nezavisnost – odvojenost Crkve od države. (Matej 22:21)

U svakom gradu ima mnogo različitih crkava – i sve tvrde da su prava crkva. Dr Kerol je učinio ono što vi možete da učinite sada – uzmite obeležja, odnosno učenja, različitih crkava i pronađite one koje imaju ova obeležja, odnosno doktrine. One koje imaju ova obeležja, odnosno doktrine, kojima uči Božija Reč, jesu prave crkve.

To je dr Kerol učinio sa crkvama svih vremena. Otkrio je da su mnoge odstupile od „ovih obeležja, odnosno doktrina“. Za druge crkve je, međutim, otkrio da su ostale verne „ovim obeležjima“ u svakom danu i dobu otkako je Isus rekao:

„na ovoj ću steni sagraditi crkvu svoju i vrata pakla je neće nadvladati.“ (Matej 16:18)

„ja sam uvek s vama do svršetka sveta.“ (Matej 28:20)

Trag krvi…

ili

Prateći hrišćane kroz vekove

od

Hristovih dana do danas

Ili, da se to izrazi drugačije, ali i dalje izražajno – „Istorija doktrina kako su ih učili Hristos i njegovi apostoli i oni koji su im ostali verni.“

Dr Dž. M. Kerol

Prvo predavanje

30–500. godine posle Hrista

„Opomeni se nekadašnjih dana, pogledajte godine svakog veka; pitaj oca svog i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti.“

Ponovljeni zakon 32:7

1Ono što danas poznajemo kao „hrišćanstvo“ ili hrišćansku veru, počelo je sa Hristom, 25–30. godine posle Hrista, u vreme i u granicama Rimskog carstva. Jednog od najvećih carstava koje je svet ikada poznavao u celoj svojoj istoriji.

2To carstvo je u to vreme obuhvatalo gotovo ceo tada poznati naseljeni svet. Njegov car bio je Tiberije Cezar.

3Po svojoj veri, Rimsko carstvo je u to vreme bilo pagansko. Vera mnogih bogova. Neki su bili materijalni, a neki izmišljeni. Bilo je mnogo pobožnih vernika i poklonika. To nije bila vera samo naroda, nego i carstva. Bila je to ustanovljena vera. Ustanovljena zakonom i podržavana od strane vlasti. (Mosheim, tom 1, pogl. 1)

4Jevrejski narod u to vreme, koji više nije bio zaseban narod sa svojom državom, bio je rasejan po celom Rimskom carstvu. Još uvek su imali svoj hram u Jerusalimu, i Jevreji su još uvek išli onamo da se klanjaju, i još uvek su ljubomorno čuvali svoju veru. Ali ona je, kao i paganska, odavno skliznula u formalizam i izgubila svoju silu. (Mosheim, tom 1, pogl. 2)

5Pošto Hristova vera nije vera od ovoga sveta, njen osnivač joj nije dao nikakvog zemaljskog poglavara ni svetovnu vlast. Ona nije tražila da bude ustanovljena, niti da je podržava država ili vlast. Nije tražila da se Cezar svrgne s prestola. Njen začetnik je rekao: „Dajte dakle cezaru šta je cezarovo, a Bogu šta je Božije.“ (Matej 22:19–22; Marko 12:17; Luka 20:20–25). Budući da je duhovna vera, ona nije bila suparnik nijednoj zemaljskoj vlasti. Njeni sledbenici su, međutim, bili učeni da poštuju sve građanske zakone i vlast. (Rimljanima 13:1–7; Titu 3:1; 1. Petrova 2:13–16)

6Sada želim da vam skrenem pažnju na neke od međaša, ili znakova raspoznavanja, ove vere — hrišćanske vere. Ako vi i ja treba da je pratimo kroz 20 dugih vekova, a naročito kroz 1.200 godina ponoćne tame, pomračenih rekama i morima mučeničke krvi, onda ćemo morati dobro da poznajemo ova obeležja. Ona će mnogo puta biti strašno izobličena. Ali uvek će postojati neko neizbrisivo obeležje. Ali budimo pažljivi i oprezni, uz molitvu. Naići ćemo na mnogo toga što je lažno i prividno. Ako bude moguće, i sami izabrani biće izdani i zavedeni. Želimo, ako je moguće, da je pratimo kroz verodostojnu istoriju, ali još više kroz nepogrešive, sigurne reči i obeležja Božanske istine.

Neka nepogrešiva, sigurna obeležja

Ako, idući kroz vekove, naiđemo na neku grupu ili grupe ljudi koji ne nose ova prepoznatljiva obeležja, a kao osnovne doktrine uče druge stvari, budimo na oprezu.

1Hristos, začetnik ove vere, organizovao je svoje sledbenike ili učenike u crkvu. A učenici su trebalo da organizuju druge crkve kako se ova vera bude širila i kako budu „pridobijani“ drugi učenici. (Ray, Bapt, Succession, revidirano izdanje, 1. pogl.)

2Ova organizacija ili crkva je, prema Svetom pismu i prema praksi apostola i ranih crkava, dobila dve vrste službenika i samo dve — pastore i đakone. Pastor je nazivan „episkop“. I pastora i đakone birala je crkva i oni su bili sluge crkve.

3Crkve su u svom upravljanju i disciplini trebalo da budu potpuno odvojene i nezavisne jedna od druge; Jerusalim nije imao nikakvu vlast nad Antiohijom — niti Antiohija nad Efesom; niti Efes nad Korintom, i tako dalje. A njihovo upravljanje je trebalo da bude kongregacijsko, demokratsko. Vlast naroda, od strane naroda i za narod.

4Crkvi su date dve uredbe i samo dve, krštenje i Gospodnja večera. One su trebalo da budu trajne i na spomen.

5Samo „spašeni“ su trebalo da budu primani za članove crkve (Dela apostolska 2:47). Ti spašeni su trebalo da budu spašeni samo blagodaću, bez ikakvih dela zakona (Efescima 2:5, 8, 9). Ti spašeni, i samo oni, trebalo je da budu uronjeni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Matej 28:19). I samo oni koji su tako primljeni i kršteni trebalo je da učestvuju u Gospodnjoj večeri, a večeru je trebalo da svetkuje samo crkva, kao crkva.

6Nadahnuto Pismo, i samo ono, zapravo Novi zavet i samo on, trebalo je da bude pravilo i vodič vere i života, ne samo za crkvu kao organizaciju, nego i za svakog pojedinog člana te organizacije.

7Hristos Isus, osnivač ove organizacije i Spasitelj njenih članova, trebalo je da bude njihov jedini sveštenik i car, njihov jedini Gospod i Zakonodavac, i jedini poglavar crkava. Crkve su trebalo da budu samo izvršne u sprovođenju volje svoga Gospoda i Njegovih dovršenih zakona, nikada zakonodavne, da menjaju ili ukidaju stare zakone ili da donose nove.

8Ova Hristova vera trebalo je da bude lična, pojedinačna i potpuno dobrovoljna, ili stvar ubeđivanja. Bez ikakve fizičke ili državne prinude. Stvar jasnog pojedinačnog i ličnog izbora. „Izaberite sebi“ glasi biblijska zapovest (Isus Navin 24:15). Nju nije bilo moguće ni prihvatiti, ni odbaciti, ni živeti preko zastupnika, niti pod prinudom.

9Dobro zapamtite! Ni Hristos ni Njegovi apostoli nikada nisu dali Njegovim sledbenicima ono što se danas zove denominacijsko ime, kao što su „katolička“, „luteranska“, „prezbiterijanska“, „episkopalna“ i tako dalje — osim ako ime koje je Hristos dao Jovanu nije bilo namenjeno za to: „Krstitelj“, „Jovan Krstitelj“ (Matej 11:11 i još 10 ili 12 puta). Hristos je pojedinačnog sledbenika nazivao „učenik“. Dvojica ili više njih nazivani su „učenici“. Organizacija učenika, bilo u Jerusalimu, bilo u Antiohiji ili negde drugde, nazivala se crkva. Ako se govorilo o više od jedne od ovih zasebnih organizacija, nazivane su crkve. Reč crkva u jednini nikada nije upotrebljena kada se govorilo o više od jedne od ovih organizacija. Pa čak ni kada se govorilo o svima njima.

10Usuđujem se da navedem još jedno prepoznatljivo obeležje. Nazvaćemo ga — potpuna odvojenost crkve i države. Nikakvo spajanje, nikakvo mešanje ove duhovne vere sa svetovnom vlašću. „Verska sloboda“ za svakoga.

A sada, pre nego što pređem na samu istoriju, dozvolite mi da vam skrenem pažnju na —

Grafikon

Otvorite grafikon na rasklapanje →

Verujem da ćete, ako pažljivo proučite ovaj grafikon, bolje razumeti istoriju, i da će vam on mnogo pomoći da zapamtite ono što čujete i vidite.

Zapamtite da ovaj grafikon treba da obuhvati period od dve hiljade godina verske istorije.

Primetite i na vrhu i na dnu grafikona neke brojeve, iste brojeve i na vrhu i na dnu – 100, 200, 300 i tako dalje do 2.000.

Oni predstavljaju dvadeset vekova vremena — a uspravne linije razdvajaju pojedine vekove.

Sada primetite na grafikonu, blizu dna, druge prave linije, linije koje idu sleva nadesno, po dužini grafikona.

Te linije su otprilike na istom razmaku kao i uspravne linije. Ali ne možete ih videti celom dužinom. Prekriva ih jedna veoma tamna mrlja, koja predstavlja ono što je u istoriji poznato kao „mračni vek“. To će biti objašnjeno kasnije. Između dve najniže linije nalaze se imena zemalja . . . Italija, Vels, Engleska, Španija, Francuska i tako dalje, sve do Amerike. To su imena zemalja u kojima se odigralo mnogo istorije tokom perioda koji obuhvataju sama ta imena. Naravno, ne sva istorija; nešto istorije odigralo se u nekim od tih zemalja u svakom periodu. Ali posebna istorija odigrala se u tim posebnim zemljama, u tim posebnim periodima.

Sada opet primetite, blizu dna grafikona, druge linije, malo više. I njih delimično prekriva „mračni vek“; i one su pune imena, ali ne imena zemalja. Sva su to „nadimci“. Imena koja su tim ljudima dali njihovi neprijatelji. „Hrišćani“ — to je prvo: „najpre su u Antiohiji učenici nazvani hrišćanima“ (Dela apostolska 11:26). To se dogodilo oko 43. godine posle Hrista. Ili pagani ili Jevreji dali su im to ime iz poruge. Sva ostala imena u toj koloni data su na isti način — montanisti, novacijani, donatisti, pavlikijanci, albigenzi, valdenzi itd., i anabaptisti. Na sve njih ćemo se iznova i iznova osvrtati kako budu napredovala predavanja.

Ali pogledajte opet grafikon. Vidite crvene krugove. Rasuti su gotovo po celom grafikonu. Oni predstavljaju crkve. Pojedinačne, zasebne crkve u Aziji, u Africi, u Evropi, u planinama i dolinama i tako dalje. To što su krvavocrveni označava mučeničku krv. Hristos, njihov osnivač, umro je na krstu. Svi apostoli osim dvojice, Jovana i Jude, umrli su mučeničkom smrću. Juda je izdao svog Gospoda i umro kao samoubica. Apostol Jovan je, prema istoriji, kuvan u velikom kotlu ulja.

Primetićete neke krugove koji su potpuno crni. I oni predstavljaju crkve. Ali crkve koje su zastranile. Crkve koje su skrenule s pravog puta u životu ili u učenju. Bilo ih je dosta čak i pre smrti Petra, Pavla i Jovana.

Pošto sam sada otprilike završio opšti uvod i neke veoma potrebne, pa čak i bitne pripremne napomene, prelazim na samu istoriju —

Prvi period: 30–500. godine posle Hrista

1Pod neobičnim, ali čudesnim podsticajem i vođstvom Jovana Krstitelja, rečitog čoveka iz pustinje, i pod punim ljubavi dodirom i čudotvornom silom samog Hrista, i čudesnim propovedanjem 12 apostola i njihovih neposrednih naslednika, hrišćanska vera se silno raširila tokom prvog perioda od 500 godina. Međutim, za sobom je ostavila strašno krvav trag. Judaizam i paganstvo ogorčeno su se suprotstavljali svakom njenom koraku napred. Jovan Krstitelj je bio prvi od velikih vođa koji je dao svoj život. Odrubljena mu je glava. Uskoro posle njega otišao je i sam Spasitelj, osnivač ove hrišćanske vere. Umro je na krstu, svirepom smrću na krstu.

2Za svojim Spasiteljem, u brzom sledu, pali su mnogi drugi junaci mučenici: Stefan je kamenovan, Matej je ubijen u Etiopiji, Marko je vučen ulicama dok nije umro, Luka je obešen, Petar i Simeon su razapeti, Andrija je vezan za krst, Jakov je obezglavljen, Filip je razapet i kamenovan, Vartolomej je živ oderan, Toma je proboden kopljima, Jakov Mlađi je bačen s hrama i pretučen na smrt, Juda je ubijen strelama, Matija je kamenovan na smrt, a Pavle je obezglavljen.

3Prošlo je više od sto godina pre nego što se sve ovo dogodilo. Ovaj teški progon od strane judaizma i paganstva nastavio se još dva veka. Pa ipak se hrišćanska vera silno širila. Prodrla je u celo Rimsko carstvo, u Evropu, Aziju, Afriku, Englesku, Vels i gotovo svuda gde je postojala ikakva civilizacija. Crkve su se veoma umnožile, a učenika je neprestano bivalo sve više. Ali neke od crkava nastavile su da zalaze u zabludu.

4Prve od tih promena u odnosu na novozavetno učenje obuhvatile su i uređenje i doktrinu. U prva dva veka pojedinačne crkve su se brzo umnožavale, a neke od ranijih, kao što su Jerusalim, Antiohija, Efes, Korint itd., postale su veoma velike; Jerusalim je, na primer, imao mnogo hiljada članova (Dela apostolska 2:41; 4:4; 5:14), možda 25.000 ili čak 50.000 ili više. Ko pažljivo proučava knjigu Dela apostolskih i Poslanice, videće da je Pavle čak i u svoje vreme imao ogroman zadatak da neke od crkava održi na pravom putu. Vidite Petrova i Pavlova proročanstva o budućnosti (2. Petrova 2:12; Dela apostolska 20:29–31. Vidite takođe Otkrivenje, drugo i treće poglavlje).

Ove velike crkve su po prirodi stvari imale mnogo propovednika ili starešina (Dela apostolska 20:17). Neki od episkopa ili pastora počeli su da prisvajaju vlast koja im nije data u Novom zavetu. Počeli su da polažu pravo na vlast nad drugim i manjim crkvama. Oni su, sa svojim mnogobrojnim starešinama, počeli da gospodare nad Božijim nasledstvom (3. Jovanova 9). Tu je bio početak jedne zablude koja je izrasla i umnožila se u mnoge druge ozbiljno štetne zablude. Tu je bio početak različitih stepena u službi, koji su se najzad popeli do onoga što danas, pored katolika, praktikuju i drugi. Tu je počelo ono što je dovelo do potpune promene prvobitnog demokratskog uređenja i upravljanja ranih crkava. Ova nepravilnost je počela u malom, čak i pre kraja drugog veka. To je možda bilo prvo ozbiljno odstupanje od novozavetnog crkvenog poretka.

5Druga bitna promena, koja je, kako se iz istorije čini, počela pre kraja drugog veka, ticala se same velike doktrine o spasenju. Jevreji, kao i pagani, bili su tokom mnogih naraštaja navikavani da pridaju veliku važnost obredima. Došli su dotle da preslike gledaju kao ono što one predslikavaju, senke kao stvarnu suštinu, a obrede kao stvarna sredstva spasenja. Kako je lako bilo tako početi gledati i na krštenje. Razmišljali su ovako: Biblija mnogo govori o krštenju. Velika važnost se pridaje toj uredbi i čovekovoj dužnosti u vezi s njom. Sigurno ono mora imati neke veze sa čovekovim spasenjem. Tako je upravo u ovom periodu ideja o „preporođenju krštenjem“ počela čvrsto da se ukorenjuje u nekim od crkava. (Shackelford, str. 57; Camp, str. 47; Benedict, str. 286; Mosheim, tom 1, str. 134; Christian, str. 28)

6Sledeća ozbiljna zabluda koja je počela da se uvlači, i za koju se prema nekim istoričarima (ne svima) čini da je počela u istom ovom veku, i za koju se može reći da je bila neizbežna posledica ideje o „preporođenju krštenjem“, bila je promena u pogledu onih koji se krštavaju. Pošto su neke zastranile crkve proglasile krštenje sredstvom ili načinom spasenja, onda, što se krštenje ranije obavi, to bolje. Tako je nastalo „krštenje beba“. Pre toga su se „vernici“, i samo „vernici“, smatrali pravim kandidatima za krštenje. Ovde se ne misli na „škropljenje“ i „polivanje“. To je došlo mnogo kasnije. Tokom nekoliko vekova bebe su, kao i ostali, bile uranjane. Grčki katolici, to jest pravoslavni (veoma velika grana katoličke crkve) do dana današnjeg nikada nisu promenili prvobitni oblik krštenja. Oni praktikuju krštenje beba, ali nikada nisu činili ništa drugo nego da decu uranjaju. (Napomena — Neki od crkvenih istoričara stavljaju početak krštenja beba u ovaj vek, ali ja ću navesti jedan kratak pasus iz Robinsonovog dela Ecclesiastical Researches.)

„Tokom prva tri veka, zajednice su po celom Istoku postojale kao zasebna nezavisna tela, bez podrške vlasti, pa prema tome i bez ikakve svetovne vlasti jedne nad drugom. Sve to vreme bile su to krštene crkve, i premda su svi oci prva četiri veka, sve do Jeronima (370. godine posle Hrista), bili iz Grčke, Sirije i Afrike, i premda oni navode veliki broj izveštaja o krštenju odraslih, ipak nema nijednog o krštenju deteta sve do 370. godine.“ (Compendium of Baptist History, Shackelford, str. 43; Vedder, str. 50; Christian, str. 31; Orchard, str. 50 itd.)

7. Neka se zapamti da promene kao što su ove koje su ovde pomenute nisu učinjene za jedan dan, pa čak ni u roku od jedne godine. Nastajale su polako i nikada nisu zahvatile sve crkve. Neke od crkava su ih odlučno odbacile. Toliko da su 251. godine posle Hrista verne crkve objavile prekid zajedništva sa onim crkvama koje su prihvatile i praktikovale ove zablude. I tako je došlo do prvog stvarnog zvaničnog razdvajanja među crkvama.

8Tako se vidi da su tokom prva tri veka svoj početak imale tri važne i bitne promene u odnosu na učenje Hrista i Njegovih apostola. I dogodio se jedan značajan događaj. Obratite pažnju na ovaj sažetak i ponavljanje: (1) Promena novozavetnog shvatanja o episkopu i upravljanju crkvom. Ova promena je brzo rasla i postajala sve izraženija, potpunija i štetnija.

(2)Promena novozavetnog učenja o preporođenju u „preporođenje krštenjem“.

(3)Promena „krštenja vernika“ u „krštenje beba“. (Ovo poslednje, međutim, nije postalo opšte, pa čak ni veoma često, još više od jednog veka.) 9. „Preporođenje krštenjem“ i „krštenje beba“. Ove dve zablude su, prema svedočanstvu dobro utvrđene istorije, tokom proteklih vekova prouzrokovale prolivanje više hrišćanske krvi nego sve druge zablude zajedno, ili možda više nego svi ratovi koji nisu povezani s progonom, ako izuzmete nedavni „svetski rat“. Preko 50.000.000 hrišćana umrlo je mučeničkom smrću, uglavnom zato što su odbacili ove dve zablude, samo tokom perioda „mračnog veka“ — oko dvanaest ili trinaest vekova.

10Istorija jasno pokazuje tri značajne činjenice za veliku većinu od mnogih crkava tokom ova prva tri veka. (1) Odvojenost i nezavisnost crkava.

(2)Podređen položaj episkopa ili pastora.

(3)Krštenje samo vernika. Navodim sada Mosheima — najvećeg od svih luteranskih crkvenih istoričara. Tom 1, str. 71 i 72: „Ali ko god pretpostavlja da episkopi ovog zlatnog doba crkve odgovaraju episkopima narednih vekova, mora da meša i brka uloge koje su veoma različite, jer je u ovom i u sledećem veku episkop bio zadužen za jednu jedinu crkvu, koja je obično mogla da stane u privatnu kuću; niti je on bio njen gospodar, nego je u stvari bio njen služitelj ili sluga. . . Sve crkve u ta prvobitna vremena bile su nezavisna tela, i nijedna od njih nije bila podređena jurisdikciji neke druge. Jer iako je crkvama koje su osnovali sami apostoli često ukazivana čast da se s njima savetuje u spornim slučajevima, one ipak nisu imale nikakvu sudsku vlast, nikakav nadzor, nikakvo pravo da daju zakone. Naprotiv, jasno je kao dan da su sve hrišćanske crkve imale jednaka prava i da su u svakom pogledu bile ravnopravne.“

11Do ovog perioda, uprkos mnogim i teškim progonima, hrišćanstvo je čudesno raslo. Obuhvatilo je, pa čak i prevazišlo veliko Rimsko carstvo. Gotovo ceo naseljeni svet, ako ne i ceo, čuo je evanđelje. I, prema nekim crkvenim istoričarima, mnoge od prvobitnih crkava koje su osnovali apostoli još su netaknute i još su verne apostolskom učenju. Međutim, kao što je već pokazano, jedan broj veoma izraženih i štetnih zabluda uvukao se i trajno se ukorenio u mnogim crkvama. Neke su postale veoma nepravilne.

12Progoni su postajali sve ogorčeniji. Blizu početka četvrtog veka dolazi možda prvi određeni državni edikt o progonu. Čudesan rast hrišćanstva uzbunio je paganske vođe Rimskog carstva. Zato je car Galerije izdao izričit edikt o još svirepijem progonu. To se dogodilo 24. februara 303. godine posle Hrista. Do tada je, kako se čini, paganstvo progonilo bez ikakvih određenih zakona o tome.

13Ali ovaj edikt je toliko potpuno promašio svoj cilj da zaustavi rast hrišćanstva, da je isti taj car, Galerije, tačno osam godina kasnije (311. godine posle Hrista) doneo drugi edikt kojim je opozvao prvi i zapravo dao toleranciju — dozvolu da se živi po veri Isusa Hrista. To je verovatno bio prvi zakon u njenu korist.

14Do početka 313. godine posle Hrista hrišćanstvo je izvojevalo silnu pobedu nad paganstvom. Na presto Rimskog carstva došao je novi car. On je očigledno prepoznao nešto od tajanstvene sile ove vere koja je nastavljala da raste uprkos progonu. Istorija kaže da je ovaj novi car, a to nije bio niko drugi nego Konstantin, imao čudesno, stvarno viđenje. Video je na nebu ognjenocrveni krst, a na tom krstu ognjenim slovima napisane ove reči — „Sim pobeđuj“. On je to protumačio tako da treba da postane hrišćanin. I da se, ako napusti paganstvo i ako duhovnu silu hrišćanske vere priključi svetovnoj vlasti Rimskog carstva, svet može lako pokoriti. Tako bi hrišćanska vera zapravo postala vera celog sveta, a Rimsko carstvo carstvo celog sveta.

15Tako pod vođstvom cara Konstantina dolazi do primirja, udvaranja i ponude za brak. Rimsko carstvo, preko svoga cara, traži brak sa hrišćanstvom. Dajte nam svoju duhovnu silu, a mi ćemo vam dati od naše svetovne vlasti.

16Da bi se ova nesveta zajednica uspešno ostvarila i dovršila, sazvan je sabor. Godine 313. posle Hrista upućen je poziv hrišćanskim crkvama, ili njihovim predstavnicima, da se okupe. Mnogi su došli, ali ne svi. Savez je sklopljen. Obrazovana je hijerarhija. U organizovanju hijerarhije Hristos je svrgnut s prestola kao poglavar crkava, a car Konstantin je ustoličen (doduše, samo privremeno) kao poglavar crkve.

17Hijerarhija je bila određeni početak jednog razvoja koji je najzad doveo do onoga što je danas poznato kao katolička, ili „opšta“ crkva. Moglo bi se reći da su njeni neodređeni počeci bili blizu kraja drugog i početkom trećeg veka, kada su nove ideje o episkopima i o upravljanju crkvom od strane propovednika počele da se uobličavaju.

18Neka se jasno zapamti da je, kada je Konstantin sazvao sabor, bilo veoma mnogo hrišćana (baptista) i crkava koji su odbili da se odazovu. Nisu želeli nikakav brak sa državom, nikakvu centralizovanu versku upravu i nikakvu višu crkvenu upravu bilo koje vrste od pojedinačne crkve. Ni ti hrišćani (baptisti) ni te crkve nikada, ni tada ni kasnije, nisu ušli u hijerarhiju katoličke denominacije.

19Kada je ova hijerarhija stvorena, Konstantin, koji je postavljen za njenog poglavara, u to vreme ni sam nije bio hrišćanin. Pristao je da to postane. Ali pošto su zastranile ili nepravilne crkve, koje su s njim ušle u ovu organizaciju, već prihvatile zabludu o preporođenju krštenjem, u Konstantinovom umu se pojavilo ozbiljno pitanje: „Ako sam krštenjem spasen od svojih greha, šta će biti sa gresima koje budem počinio pošto se krstim?“ Postavio je pitanje koje je zbunjivalo svet u svim narednim naraštajima. Može li krštenje oprati još nepočinjene grehe? Ili, da li se gresi počinjeni pre krštenja peru jednim načinom (to jest krštenjem), a gresi počinjeni posle krštenja peru nekim drugim načinom?

20Pošto nije mogao na zadovoljavajući način da reši mnoga pitanja koja su tako nastajala, Konstantin je najzad odlučio da se pridruži hrišćanima, ali da svoje krštenje odloži sve do neposredno pred smrt, kako bi mu svi gresi tako bili oprani odjednom. Tako je i postupio, i zato nije bio kršten sve do neposredno pred svoju smrt.

21Konstantinov postupak, kojim je za celo Rimsko carstvo odbacio pagansku veru i prihvatio hrišćanstvo, izazvao je žestoko nezadovoljstvo rimskog senata. Oni su odbacili, ili bar osporavali, njegov postupak. A njihovo protivljenje je najzad dovelo do premeštanja sedišta carstva iz Rima u Vizantion, stari grad koji je obnovljen i zatim po Konstantinu preimenovan u Konstantinopolj. Kao posledica toga, Rimsko carstvo je dobilo dve prestonice — Rim i Konstantinopolj. Ta dva suparnička grada postala su nekoliko vekova kasnije vladajuća središta podeljene katoličke crkve — rimske i grčke.

22Sve do organizovanja hijerarhije i ujedinjenja crkve i države, sav progon hrišćanstva vršili su ili judaizam ili paganstvo. Sada dolazi do ozbiljne promene. Hrišćani (po imenu) počinju da progone hrišćane. Pošto je Konstantin želeo da mu se svi hrišćani pridruže u njegovoj novoj zamisli o državnoj veri, a mnogi su se, po savesti, protivili ovom ozbiljnom odstupanju od novozavetnog učenja, on počinje da koristi silu vlasti da ih primora. Tako počinju dani i godine, pa čak i vekovi teškog i ogorčenog progona protiv svih onih hrišćana koji su ostali verni prvobitnom Hristovom i apostolskom učenju.

23 Zapamtite da sada pratimo događaje koji su se zbili između 300. i 500. godine posle Hrista. Hijerarhija, organizovana pod vođstvom Konstantina, brzo se razvila u ono što je danas poznato kao katolička crkva. Ova crkva u nastajanju, spojena sa svetovnom vlašću, nije više bila samo izvršna, da sprovodi dovršene zakone Novog zaveta, nego je počela da bude zakonodavna, da menja ili ukida stare zakone ili da donosi nove, potpuno nepoznate Novom zavetu.

24Jedan od prvih njenih zakonodavnih akata, i jedan od najrazornijih po svojim posledicama, bilo je zakonsko ustanovljenje „krštenja beba“. Ovim novim zakonom „krštenje beba“ postaje obavezno. To je učinjeno 416. godine posle Hrista. Bebe su povremeno bile krštavane verovatno već čitav vek pre toga. U onoj meri u kojoj je ovaj novodoneseni zakon stupio na snagu, dva bitna novozavetna zakona su ukinuta — „krštenje vernika“ i „dobrovoljna lična poslušnost u krštenju“.

25Kao neizbežna posledica ove nove doktrine i zakona, ove zastranile crkve su se ubrzo napunile neobraćenim članovima. Zapravo, nije prošlo mnogo godina, a verovatno je većinu članstva činio neobraćen materijal. Tako su se velike duhovne stvari Božijeg velikog duhovnog carstva našle u rukama nepreporođene svetovne vlasti. Šta se sada može očekivati?

26Verni hrišćani i crkve su, naravno, odbacili ovaj novi zakon. „Krštenje vernika“, naravno, „novozavetno krštenje“, bilo je za njih jedini zakon. Ne samo da su odbijali da krštavaju svoju decu, nego su, verujući u krštenje samo vernika, odbijali da prihvate krštenje koje se obavljalo od strane crkava ove nebiblijske organizacije i u njima. Ako bi neko od članova iz crkava ove nove organizacije pokušao da se pridruži nekoj od crkava koje su odbile da se priključe novoj organizaciji, zahtevalo se svedočanstvo o hrišćanskom iskustvu i ponovno krštenje.

27Put kojim su išle verne crkve ubrzo je, naravno, izazvao žestoko nezadovoljstvo pristalica državne vere, od kojih mnogi, ako ne i većina, nisu bili pravi hrišćani. Ime „hrišćani“, međutim, od tada je bilo uskraćeno onim vernim crkvama koje su odbile da prihvate ove nove zablude. Oduzeto im je to ime i nazivani su mnogim drugim imenima, ponekad jednim, ponekad drugim: „montanisti“, „tertulijanisti“, „novacijani“, „patareni“ itd., a neki su, bar zbog svoje prakse ponovnog krštavanja onih koji su kršteni kao bebe, nazivani „ana-baptisti“ (prekrštavači).

28Godine 426. posle Hrista, tačno deset godina posle zakonskog ustanovljenja krštenja beba, počeo je strašni period poznat kao „mračni vek“. Kakav period! Kako užasno crn i krvav! Od tada pa za više od desetak vekova trag vernog hrišćanstva je u velikoj meri sapran njegovom sopstvenom krvlju. Pogledajte na grafikonu neka od mnogih različitih imena koja su nosili progonjeni. Ponekad su ta imena data zbog nekog posebno herojskog vođe, a ponekad iz drugih razloga, i često se imena za iste ljude razlikuju u različitim zemljama, pa čak i u različitim vekovima.

29Bilo je to rano u periodu „mračnog veka“ kada je pravo papstvo imalo svoje određene početke. To je bilo pod Lavom II, od 440. do 461. godine posle Hrista. To, međutim, nije bio prvi put da je ta titula ikada upotrebljena. Ova titula je, slično samoj katoličkoj crkvi, u velikoj meri bila plod razvoja. To ime se pojavljuje, prvi put primenjeno na rimskog episkopa, 296–304. godine. Formalno ga je usvojio Sirikije, rimski episkop 384–398. godine. Zatim ga je zvanično usvojio Lav II, 440–461. godine. Zatim je proglašeno opštim, 707. godine. Zatim ga je nekoliko vekova kasnije Grgur VII proglasio isključivim pravom papstva.

30Sada da saberemo najznačajnije događaje ovog prvog perioda od pet vekova: (1) Postepena promena od demokratije ka upravljanju crkvom od strane propovednika.

(2)Promena od spasenja blagodaću ka spasenju krštenjem.

(3)Promena od „krštenja vernika“ ka „krštenju beba“.

(4)Organizovana hijerarhija. Brak crkve i države.

(5)Sedište carstva premešteno u Konstantinopolj.

(6)Krštenje beba ustanovljeno zakonom i učinjeno obaveznim.

(7)Hrišćani počinju da progone hrišćane.

(8)„Mračni vek“ počinje 426. godine.

(9)Mač i baklja, umesto evanđelja, postaju sila Božija (?) na spasenje.

(10)Svaki trag „verske slobode“ umire i biva sahranjen i ostaje sahranjen mnogo vekova.

(11)Verne novozavetne crkve, kojim god imenom da su nazivane, gone se i progone do krajnje granice nove katoličke svetovne vlasti. Ostaci, rasejani po svetu, nalaze nesigurna skrovišta u šumama i planinama, dolinama, pećinama i jamama zemaljskim.

Dr Dž. M. Kerol

Drugo predavanje

600–1300. godine posle Hrista

1Prvo predavanje smo završili krajem petog veka. Pa ipak, niz stvari je svoj početak imao još u tim ranim vekovima, a u prvom predavanju nisu ni pomenute. Upravo smo bili ušli u strašno razdoblje koje je u svetskoj istoriji poznato kao „mračni vek“. Mračna, krvava i do krajnosti strašna su to bila vremena. Progonstva koja sprovodi ustanovljena Rimokatolička crkva su surova, okrutna i neprestana. Rat sa namerom potpunog istrebljenja uporno i nemilosrdno prati hrišćane u bekstvu u mnoge zemlje. „Trag krvi“ je skoro sve što je igde ostalo. Naročito po Engleskoj, Velsu, Africi, Jermeniji i Bugarskoj. I svuda drugde gde su se mogli naći hrišćani koji su se ozbiljno trudili da ostanu strogo verni novozavetnom učenju.

2Sada skrećemo pažnju na one sabore koji su nazvani „vaseljenskim“ (ekumenskim), to jest sabori za celo carstvo. Dobro je zapamtiti da su se svi ti sabori navodno zasnivali na saboru koji su apostoli i drugi održali u Jerusalimu, ili su bili oblikovani po njemu (vidi Dela apostolska 15:1), ali verovatno ništa što nosi isto ime nije moglo biti manje slično. Ovde i sada skrećemo pažnju samo na osam, a sve su ih sazvali razni carevi, nijedan od njih nisu sazvale pape. I svi su održani među istočnim, ili grčkim, crkvama. Ipak, donekle su im prisustvovali i predstavnici zapadnog ogranka, to jest rimskih crkava.

3Prvi od tih sabora održan je u Nikeji, 325. godine posle Hrista. Sazvao ga je Konstantin Veliki, a prisustvovalo mu je 318 episkopa.

Drugi se sastao u Carigradu, 381. godine posle Hrista, a sazvao ga je Teodosije Veliki. Bilo je prisutno 150 episkopa. (U ranim vekovima reč episkop je jednostavno značila pastor pojedinačne crkve.)

Treći su sazvali Teodosije II i Valentinijan III. Na njemu je bilo prisutno 250 episkopa. Sastao se u Efesu, 431. godine posle Hrista.

Četvrti se sastao u Halkidonu, 451. godine posle Hrista, a sazvao ga je car Markijan; bilo je prisutno 500 ili 600 episkopa ili mitropolita (mitropoliti su bili gradski pastori, odnosno pastori prve crkve u gradu). Na tom saboru je proglašeno učenje koje je danas poznato kao mariolatrija. To znači obožavanje Marije, Hristove majke. To novo učenje je u početku izazvalo prilično uzbuđenje, i mnogi su se ozbiljno protivili. Ali ono je na kraju prevladalo kao trajno učenje Katoličke crkve.

Peti od tih osam sabora održan je u Carigradu (bio je to drugi sabor održan tamo). Sazvao ga je Justinijan, 553. godine posle Hrista, a prisustvovalo mu je 165 episkopa. Ovaj je, kako izgleda, sazvan uglavnom da bi se osudili neki spisi.

Godine 680. posle Hrista sazvan je Šesti sabor. I on je održan u Carigradu, a sazvao ga je Konstantin Pogonat, da bi se osudila jeres. Na tom skupu je papa Honorije poimence svrgnut i odlučen. Međutim, u to vreme nepogrešivost još nije bila proglašena.

Sedmi sabor je sazvan da se sastane u Nikeji, 787. godine posle Hrista. Bio je to drugi sabor održan na tom mestu. Ovaj je sazvala carica Irina. Ovde, na tom skupu, izgleda da je bila određena polazna tačka i za „obožavanje likova“ i za „obožavanje svetaca“. Tako možete videti da su ti ljudi sve izrazitije postajali više paganizovani nego pohrišćanjeni.

Poslednji od takozvanih „istočnih sabora“, onih koje su sazivali carevi, održan je u Carigradu, 869. godine posle Hrista. Sazvao ga je Vasilije Makedonac. Katolička crkva je zapala u ozbiljnu nevolju. Između poglavara dva ogranka katolicizma, istočnog i zapadnog, grčkog i rimskog, izbio je spor veoma ozbiljne prirode: između Grka Fotija u Carigradu i Nikole I u Rimu. Njihov sukob je bio toliko ozbiljan da su otišli tako daleko da su jedan drugoga odlučili. Tako je katolicizam na kratko vreme bio potpuno bez poglavara. Sabor je sazvan uglavnom da se, ako je moguće, reši ta teškoća. Taj raskol u redovima katolicizma nikada, sve do današnjeg dana, nije zadovoljavajuće rešen. Od onog dalekog dana svi pokušaji da se taj jaz izleči propali su. Od tada je prevlast imala lateranska vlast. Ne carevi, nego rimski prvosveštenici sazivaju sve sabore. Na kasnije sabore osvrnućemo se kasnije u ovim predavanjima.

4Postoji jedno novo učenje na koje nismo skrenuli pažnju. Bez sumnje ih ima još, ali jedno posebno, a to je „pričešće beba“. Bebe ne samo da su krštavane, nego i primane u crkvu, a pošto su bile članovi crkve, smatralo se da imaju pravo na Gospodnju večeru. Kako da im se ona da, bilo je problem, ali je rešen tako što se hleb natapao u vino. Tako se to godinama praktikovalo. A posle nekog vremena tome je dodato još jedno novo učenje: učilo se da je to još jedno sredstvo spasenja. Pošto je kasnije tome dodato još jedno novo učenje, na ovo ćemo se ponovo osvrnuti malo kasnije u predavanjima.

5Tokom 5. veka, na četvrtom vaseljenskom saboru, održanom u Halkidonu 451. godine, rastućem spisku je dodato još jedno potpuno novo učenje: učenje nazvano „mariolatrija“, ili obožavanje Marije, Isusove majke. Izgleda da se osećala potreba za novim posrednikom. Razdaljina od Boga do čoveka bila je prevelika za samo jednog posrednika, iako je to bio Hristos, Sin Božji, pravi Bogočovek. Smatralo se da je Marija potrebna kao još jedan posrednik, i da se molitve upućuju Mariji. Ona je trebalo da ih upućuje Hristu.

6Još dva nova učenja dodata su katoličkoj veri u 8. veku. Ona su proglašena na Drugom saboru održanom u Nikeji, drugom saboru održanom tamo (787). Prvo od njih nazvano je „obožavanje likova“, što je neposredno kršenje jedne od Božjih zapovesti.

„Ne gradi sebi lik rezani“ (Izlazak 20:3–5). Još jedan dodatak iz paganstva. Zatim je usledilo „obožavanje svetaca“. To učenje nema nikakvog podsticaja u Bibliji. U Bibliji je dat samo jedan primer obožavanja svetaca, i on je dat da bi se pokazala njegova potpuna ludost: umrli bogataš koji se moli Avramu (Luka 16:24–31). To su neke, ne sve, od mnogih prevratničkih promena novozavetnog učenja do kojih je došlo u tom razdoblju crkvene istorije.

7Tokom razdoblja kroz koje sada prolazimo progonjeni su nazivani mnogim i raznovrsnim imenima. Među njima su bili donatisti, patareni, katari, pavlikijanci i anabaptisti; a malo kasnije petrobruzijanci, arnoldisti, henrikijanci, albigenzi i valdenzi. Ponekad je jedna od tih grupa bila najistaknutija, a ponekad druga. Ali neki od njih su skoro uvek bili istaknuti zbog upornosti i strahovitosti njihovog progonstva.

8Neka se ne misli da su svi ti progonjeni uvek u svakom pogledu bili verni novozavetnom učenju. Uglavnom jesu. A neki od njih, s obzirom na okolnosti u kojima su živeli, bili su to na čudesan način. Setite se da su mnogi od njih u to daleko vreme imali samo delove Novog zaveta, a kad smo već kod toga, i Starog zaveta. Knjiga nije bila štampana. Pisana je rukom na pergamentu ili kožama ili nečem sličnom, i nužno je bila velika i glomazna. Malo porodica, ako ijedna, pa čak i malo običnih crkava, imalo je potpune primerke cele Biblije. Pre formalnog zatvaranja kanona (krajem četvrtog veka) verovatno je bilo veoma malo običnih rukopisa celog Novog zaveta. Od hiljadu poznatih rukopisa samo je oko 30 primeraka sadržalo sve knjige.

9Osim toga, tokom celog razdoblja „mračnog veka“ i razdoblja progonstva ulagani su silni napori da se uništi čak i ono malo rukopisa Svetog pisma što su progonjeni imali. Zato su u mnogim slučajevima ti ljudi imali samo male delove Biblije.

10Dobro je takođe primetiti da su, kako bi se sprečilo širenje bilo kakvog gledišta, bilo koje vrste, suprotnog gledištima katolika, usvojeni veoma krajnji planovi i mere. Prvo, svi spisi bilo koje vrste, osim katoličkih, sakupljani su i spaljivani. Naročito je to važilo za knjige. Tokom nekoliko vekova ti planovi i mere sprovođeni su strogo i uporno. To je, prema istoriji, glavni razlog zašto je tako teško doći do tačne istorije. Gotovo svi istrajni pisci i propovednici takođe su umrli mučeničkom smrću. Bilo je to očajnički krvavo razdoblje. Sve grupe istrajnih jeretika (takozvanih), po kom god imenu da su bile poznate i gde god da su živele, bile su surovo progonjene. Donatisti i pavlikijanci bili su istaknuti među ranijim grupama. Katolici su, ma koliko to čudno izgledalo, optuživali sve koji su odbijali da zajedno s njima odstupe od vere, da veruju kao oni, optuživali su ih da su jeretici, a zatim ih osuđivali kao jeretike. Oni koji su nazivani katolicima postali su temeljnije paganizovani i judaizovani nego pohrišćanjeni, i mnogo više ih je pokretala građanska vlast nego verska sila. Mnogo više su donosili novih zakona nego što su držali stare.

11Sledi nekoliko od mnogih novih odstupanja od novozavetnog učenja do kojih je došlo tokom tih vekova. Verovatno nisu uvek navedena redom kojim su proglašavana. Zapravo, ponekad bi bilo gotovo nemoguće utvrditi tačan datum nastanka nekih od tih promena. One su donekle kao i ceo katolički sistem. Plod su postepenog razvoja. Naročito u ranijim godinama njihova učenja ili doktrine bila su podložna stalnoj promeni: dodavanjem ili oduzimanjem, ili zamenom ili ukidanjem. Katolička crkva sada više nije bila, ako je ikada i bila, prava novozavetna crkva. Više nije bila čisto izvršno telo, koje sprovodi već donete Božje zakone, nego je postala aktivno zakonodavno telo, koje donosi nove zakone, a stare menja ili ukida po svojoj volji.

12Jedno od njihovih novih učenja ili proglasa otprilike u to vreme bilo je: „Izvan Crkve nema spasenja“, naravno, izvan Katoličke crkve, pošto su tvrdili da druge nema: budi katolik ili budi izgubljen. Drugog izbora nije bilo.

13Učenje o indulgencijama (oproštajnicama) i prodaja indulgencija bilo je još jedno potpuno novo i ozbiljno odstupanje od novozavetnog učenja. Ali da bi to novo učenje zaista delovalo, bilo je neophodno potrebno još jedno novo učenje: morao je nekako da se otvori veoma veliki kreditni račun, kreditni račun na nebu, ali dostupan sa zemlje. Zato je moralo da se uči o zasluzi „dobrih dela“ kao sredstvu spasenja, i kao sredstvu da se taj kreditni račun puni, da se na njega nešto stavlja, a da se s njega nešto može podizati. Prva velika suma koja je uplaćena na taj račun na nebu bilo je, naravno, delo Gospoda Isusa. Pošto On nije učinio nikakvo zlo, nijedno od Njegovih dobrih dela Njemu samom nije bilo potrebno, pa su sva Njegova dobra dela, naravno, mogla da odu i da idu na taj kreditni račun. A onda su, povrh toga, sva suvišna dobra dela (preko onoga što je svakom bilo potrebno za njega samog) apostola i svih dobrih ljudi koji su živeli posle njih dodavana na taj kreditni račun, čineći ga ogromno velikim. A onda je sva ta neizmerna suma stavljena u korist crkve, jedine crkve(?)! i crkvi je dato ovlašćenje da je koristi po potrebi za nekog jadnog grešnog smrtnika, i da za taj kredit naplaćuje koliko god smatra mudrim, jer je svakome bio potreban nebeski kredit. Odatle je došla prodaja indulgencija. Ljudi su mogli da ih kupe za sebe ili za svoje prijatelje, pa čak i za umrle prijatelje. Cene su se menjale srazmerno počinjenom prestupu, ili prestupu koji će tek biti počinjen. To je ponekad dovođeno do očajničke krajnosti, kao što priznaju i sami katolici. Neke istorije ili enciklopedije donose cenovnik koji je naplaćivan za razne grehe za koje su prodavane indulgencije.

14Bilo je potrebno, štaviše neophodno, još jedno novo učenje da bi poslednja dva zaista delovala. To novo učenje se zove čistilište, mesto međustanja između neba i pakla, na kome svi moraju da se zaustave kako bi se očistili od svih greha manjih od onih koji osuđuju na prokletstvo. Čak i „sveci“ moraju da prođu kroz čistilište i moraju da ostanu tamo dok se ne očiste ognjem, osim ako mogu da dobiju pomoć preko tog kreditnog računa, a nju mogu da dobiju samo preko molitava živih ili preko indulgencija koje živi plate. Odatle prodaja indulgencija. Jedno odstupanje od novozavetnog učenja neizbežno vodi drugima.

15Možda je dobro da baš ovde odvojimo vreme i pokažemo razlike između rimskih i grčkih katolika (to jest pravoslavnih): (1) Po narodnostima: Grci su uglavnom Sloveni i obuhvataju Grčku, Rusiju, Bugarsku, Srbiju itd., i govore grčki. [Napomena prevodioca: pravoslavni Sloveni služe bogosluženje na crkvenoslovenskom i na svojim jezicima, a ne na grčkom.] Rimljani su uglavnom Latini i obuhvataju Italiju, Francusku, Španiju, Južnu i Centralnu Ameriku, Meksiko itd.

(2)Grčki katolici odbacuju škropljenje ili polivanje kao krštenje. Rimljani koriste isključivo škropljenje, prisvajajući sebi pravo da odstupe od prvobitnog biblijskog načina, uranjanja.

(3)Grčki katolici nastavljaju sa praksom pričešća beba. Rimljani su je napustili, iako su je nekada učili kao još jedno sredstvo spasenja.

(4)Grci, kada služe Gospodnju večeru, daju laicima i vino i hleb. Rimljani laicima daju samo hleb, a sveštenici piju vino.

(5)Kod Grka se sveštenici žene. Rimskim sveštenicima je zabranjeno da se žene.

(6)Grci odbacuju učenje o papskoj „nepogrešivosti“, a Rimljani ga prihvataju i insistiraju na njemu. Ovo su bar glavne tačke u kojima se razlikuju; inače bi, kako izgleda, grčka i rimska katolička crkva stajale zajedno. 16. U našim predavanjima smo otprilike završili sa devetim vekom. Sada počinjemo sa desetim. Molim vas, pogledajte grafikon. Baš ovde je došlo do razdvajanja između rimskih i grčkih katolika. Uskoro ćete videti, kako vekovi budu odmicali, druge nove zakone i učenja, i druga očajnički ogorčena progonstva. (Schaff, Herzogg, En., tom 11, str. 901)

Trag krvi

17. Ponovo vam skrećem pažnju na one na koje je pala teška ruka progonstva. Ako je pedeset miliona umrlo od progonstva tokom 1.200 godina takozvanog „mračnog veka“, kako izgleda da istorija pouzdano uči, onda su umirali brže nego u proseku četiri miliona na svakih sto godina. To izgleda gotovo iznad granice ljudskog poimanja. Kao što je ranije pomenuto, ta gvozdena ruka, sa koje je kapala mučenička krv, pala je na pavlikijance, arnoldiste, henrikijance, petrobruzijance, albigenze, valdenze i anabaptiste, naravno, na neke mnogo teže nego na druge. Ali ovaj užasni deo naše priče preći ćemo na brzinu.

18Sada je došlo još jedno prilično dugo razdoblje vaseljenskih sabora, naravno, ne neprekidno niti jedan za drugim. Kroz sve te godine bilo je mnogo sabora koji nisu bili vaseljenski, nisu bili „za celo carstvo“. Ti sabori su uglavnom bili zakonodavna tela za donošenje ili izmenu nekih građanskih ili verskih (?) zakona, a sve to, i zakonodavstvo i zakoni, bilo je neposredno suprotno Novom zavetu. Zapamtite da su to bila dela ustanovljene crkve, crkve venčane sa paganskom vlašću. I ta crkva je postala mnogo više paganizovana nego što je vlast postala pohrišćanjena.

19Kada bilo koji narod odbaci Novi zavet kao nešto što obuhvata sve potrebne zakone za hrišćanski život, bilo za pojedinačnog hrišćanina, bilo za celu crkvu, taj narod je isplovio na bezgranični okean. Svaki pogrešan zakon (a svaki zakon dodat Bibliji je pogrešan) neizbežno će i ubrzo zahtevati drugi, a drugi će zahtevati još druge, bez ikakvog kraja. Zato Hristos svojim crkvama i propovednicima nije dao nikakvu zakonodavnu vlast. I opet, i još posebnije, zato se Novi zavet završava ovim značajnim rečima:

„Jer svedočim svakome ko čuje reči proroštva ove knjige: Ako ko ovome šta nadodaje, Bog će njemu nadodati pošasti zapisane u ovoj knjizi. I ako ko oduzima od reči knjige ovog proroštva, Bog će mu oduzeti njegov deo iz knjige života i iz svetoga grada i onoga što je zapisano u ovoj knjizi.“ (Otkrivenje 22:18–19)

NAPOMENA: Ovde ubacujemo ovu usputnu napomenu kao upozorenje. Neka se baptističke crkve čuvaju čak i disciplinskih i drugih vrsta odluka koje ponekad donose na svojim sastancima, a koje bi se mogle protumačiti kao zakoni ili pravila crkvenog upravljanja. Novi zavet ima sve potrebne zakone i pravila.

20Krajnje ograničen obim ove male knjige ne dozvoljava da se kaže mnogo o tim saborima ili zakonodavnim skupštinama, ali neke stvari je potrebno reći.

21Prvi od tih lateranskih, ili zapadnih, sabora, onih koje su sazivale pape, sazvao je Kalikst II, 1123. godine posle Hrista. Bilo je prisutno oko 300 episkopa. Na tom skupu je određeno da se rimski sveštenici nikada ne smeju ženiti. To je nazvano celibat sveštenika. Mi, naravno, ne pokušavamo da navedemo sve što je urađeno na tim skupovima.

22Godinama kasnije, 1139. godine posle Hrista, papa Inoćentije II sazvao je još jedan od tih sabora, naročito da bi osudio dve grupe veoma pobožnih hrišćana, poznatih kao petrobruzijanci i arnoldisti.

23Aleksandar III sazvao je još jedan, 1179. godine posle Hrista, tačno četrdeset godina posle prethodnog. Na njemu je osuđeno ono što su nazivali „zablude i bezbožnosti“ valdenza i albigenza.

24Tačno 36 godina posle ovog poslednjeg, papa Inoćentije III sazvao je još jedan. On je održan 1215. godine posle Hrista i izgleda da je bio najposećeniji, možda, od svih tih velikih sabora. Prema istorijskom izveštaju o tom skupu, „bilo je prisutno 412 episkopa, 800 opata i priora, poslanici sa vizantijskog dvora i veliki broj kneževa i plemića“. Već iz samog sastava tog skupa možete znati da se na njemu bar nisu razmatrala samo duhovna pitanja.

Tada je proglašeno novo učenje o „transupstancijaciji“, navodnom pretvaranju hleba i vina Gospodnje večere u stvarno i pravo telo i krv Hristovu, posle sveštenikove molitve. To učenje je, pored drugih, imalo mnogo udela u tome što su se nekoliko vekova kasnije podigle vođe reformacije. To učenje je, naravno, učilo da svi koji učestvuju u večeri zaista jedu od tela i piju od krvi Hristove. Ušna ispovest, ispovedanje svojih greha na uho svešteniku, bila je još jedno novo učenje koje je, kako izgleda, svoj početak imalo na tom skupu. Ali verovatno najsurovija i najkrvavija stvar koja je ikada bila navaljena na bilo koji narod u celoj svetskoj istoriji jeste ono što je poznato kao „inkvizicija“ i drugi slični sudovi, ustanovljeni za suđenje onome što je nazivano „jeres“. Čitav svet je, izgleda, ispunjen knjigama napisanim u osudu te krajnje surovosti, a ipak su je začeli i održavali ljudi koji su tvrdili da ih vodi i upravlja Gospod. Što se tiče pravog varvarstva, izgleda da nema ničega, apsolutno ničega u celoj istoriji što bi to nadmašilo. Ne bih ni pokušavao da to opišem. Svoje čitaoce ću jednostavno uputiti na neke od mnogih knjiga napisanih o „inkviziciji“ i pustiti ih da sami čitaju i proučavaju. A na istom tom skupu urađena je još jedna stvar, kao da već nije dovoljno urađeno. Izričito je određeno da se iskoreni svaka „jeres“. Kakva crna stranica, štaviše, koliko crnih stranica je tim strašnim odlukama upisano u svetsku istoriju!

25Godine 1229. posle Hrista, tačno 14 godina posle prethodnog strašnog skupa, održan je još jedan skup. (Izgleda da on nije bio vaseljenski.) Nazvan je sabor u Tuluzu. Na tom skupu je proglašeno verovatno nešto od najveće važnosti u celoj katoličkoj istoriji. Na njemu je određeno da Biblija, Božja knjiga, treba da bude uskraćena svim laicima, svim članovima katoličkih crkava osim sveštenika ili viših službenika. Kako je čudan taj zakon naspram jasnog učenja Reči: „Istražujte Pisma, jer vi mislite da u njima imate život večni; i ona su ta koja svedoče za mene.“ (Jovan 5:39)

26Još jedan sabor je sazvan da se sastane u Lionu. Sazvao ga je papa Inoćentije IV, 1245. godine posle Hrista. Izgleda da je on bio uglavnom u svrhu odlučenja i svrgavanja nemačkog cara Fridriha I. Crkva, preljubnička nevesta sa venčanja sa državom 313. godine, u dane KONSTANTINA Velikog, sada je postala glava kuće i sada diktira politiku državne vlasti, a kraljevi i kraljice se postavljaju ili svrgavaju po njenoj volji.

27Godine 1274. posle Hrista sazvan je još jedan sabor da bi se ponovo ujedinili rimski i grčki ogranak velike Katoličke crkve. Taj veliki skup potpuno nije uspeo da ostvari svoj cilj.

Dr Dž. M. Kerol

Treće predavanje

1400–1600. godine posle Hrista

1Ova tri veka, petnaesti, šesnaesti i sedamnaesti, spadaju među najburnije u celoj istoriji sveta, a to naročito važi za hrišćansku istoriju. Unutar Katoličke crkve – i rimske i grčke – trajala je gotovo neprekidna pobuna koja je tražila reformaciju. Ovo buđenje savesti, koja je dugo spavala, i želja za istinskom reformacijom zapravo su počeli u trinaestom veku, ili možda čak i nešto ranije. Istorija svakako ukazuje na to.

2Vratimo se samo malo unazad. Katolička crkva je svojim mnogim odstupanjima od novozavetnog učenja, svojim mnogim čudnim i okrutnim zakonima, svojim očajno niskim moralom i svojim rukama i odećom koje su se pušile od krvi miliona mučenika postala odvratna i otvoreno odbojna mnogima od svojih sopstvenih pripadnika, koji su bili daleko bolji od svog sopstvenog sistema, zakona, učenja i običaja. Nekoliko njenih najhrabrijih, najboljih i najduhovnijih sveštenika i drugih vođa, jedan za drugim, najozbiljnije je nastojalo da reformiše mnoge od njenih najspornijih zakona i učenja i da se vrati, bar donekle bliže, jasnom učenju Novog zaveta. Navodimo nekoliko upečatljivih primera. Primetite ne samo koliko su daleko jedna od druge i gde su izbile vatre reformacije, nego primetite i vođe reformacije. Te vođe su svi bili, ili su nekada bili, katolički sveštenici ili neka vrsta crkvenih službenika. Još je uvek bilo ponešto dobra usred mnogog zla. Ipak, u to vreme verovatno nije bilo nijednog jedinog novozavetnog učenja koje je ostalo neokrnjeno i sačuvano u svojoj prvobitnoj čistoti – ali sada pogledajte neke od reformatora i gde su radili.

3Ipak, dobro je primetiti da je mnogo vekova pre ovog velikog perioda reformacije bilo više poznatih ličnosti koje su se pobunile protiv strašnih krajnosti katolika – i koje su ozbiljno nastojale da ostanu verne Bibliji – ali je njihov krvavi trag bio otprilike sve što je od njih ostalo. Sada ćemo neko vreme proučavati ovaj najpoznatiji period – „reformaciju“.

4Od 1320. do 1384. godine u Engleskoj je živeo čovek koji je privukao pažnju celog sveta. Zvao se Džon Viklif. On je bio prvi od onih hrabrih ljudi koji su imali odvažnosti da pokušaju pravu reformaciju unutar Katoličke crkve. U istoriji ga često nazivaju „Zornjačom reformacije“. Živeo je ozbiljnim i plodnim životom. Zaista bi bilo potrebno nekoliko tomova da bi se dala iole dostojna istorija Džona Viklifa. Vođe katoličke hijerarhije su ga mrzele, strašno mrzele. Uporno su mu radili o glavi. Na kraju je umro od kapi (paralize). Ali godinama kasnije, toliko je velika bila katolička mržnja, njegove kosti su iskopane i spaljene, a njegov pepeo rasut po vodi.

5Prilično brzo za Viklifom došao je Jan Hus, 1373–1415, istaknuti sin daleke Bohemije (Češke). Njegova duša je osetila sjajnu svetlost engleske „Zornjače“ i odazvala joj se. Njegov život bio je hrabar i buran, ali bolno i tužno kratak. Umesto da u svom katoličkom narodu probudi odziv u korist prave reformacije, on je izazvao strah, mržnju i protivljenje koji su doveli do toga da bude spaljen na lomači – kao mučenik među sopstvenim narodom. A ipak je tražio upravo njihovo dobro. Voleo je svog Gospoda i voleo je svoj narod. Ipak, on je bio samo jedan od mnogo miliona koji su morali tako da umru.

6Posle Jana Husa iz Bohemije došao je divni sin Italije, čudesno rečiti Savonarola, 1452–1498. Hus je spaljen 1415. godine, a Savonarola je rođen 37 godina kasnije. I on je, kao i Hus, iako pobožan katolik, uvideo da su vođe njegovog naroda – naroda Italije – baš kao i one u Bohemiji, protiv svake reformacije. Ali on je svojom silnom rečitošću uspeo da probudi nešto savesti i da stekne znatan broj sledbenika. Međutim, prava reformacija hijerarhije značila bi potpunu propast za one na vrhu te organizacije. Zato je Savonarola, kao i Hus, morao da umre. I ON JE SPALJEN NA LOMAČI. Od svih rečitih ljudi tog velikog perioda, Savonarola je možda za glavu nadvisivao sve ostale. Ali borio se protiv moćne organizacije, a njen opstanak je zahtevao da se bori protiv reformacije, pa je Savonarola morao da umre.

7Naravno, kada se navode imena reformatora iz ovog perioda, mnoga imena se nužno moraju izostaviti. Ovde se pominju samo oni koji se u istoriji najčešće navode. Posle italijanskog govornika zlatnih usta došao je čovek iz Švajcarske. Cvingli je rođen pre nego što je Savonarola umro. Živeo je od 1484. do 1531. godine. Duh reformacije sada je počinjao da ispunjava celu zemlju. Njene vatre sada izbijaju sve brže, šire se sve hitrije i postaje ih sve teže obuzdati. Ova koju je zapalio Cvingli još nije bila ni delimično ugašena, a već je u Nemačkoj izbila druga, ozbiljnija od svih ostalih. Cvingli je poginuo u bici.

8Martin Luter, verovatno najpoznatiji od svih reformatora petnaestog i šesnaestog veka, živeo je od 1483. do 1546. godine i, kao što se iz tih godina vidi, bio je gotovo tačno savremenik Cvinglija. Rođen je godinu dana ranije, a živeo je petnaest godina duže. Verovatno daleko više nego što istorija izričito kaže, njegovi veliki prethodnici su mu u velikoj meri olakšali težak put koji je bio pred njim. Osim toga, on je iz njihovog teškog iskustva, a zatim kasnije i najtemeljnije iz svog sopstvenog, naučio da bi istinska reformacija unutar Katoličke crkve bila potpuna nemogućnost. Bilo bi potrebno previše reformskih mera. Jedna bi zahtevala drugu, a druge bi zahtevale još druge, i tako dalje i dalje.

9Tako je Martin Luter, posle mnogih teških bitaka sa vođama katolicizma, uz pomoć Melanhtona i drugih istaknutih Nemaca, postao osnivač, 1530. godine ili otprilike tada, jedne potpuno nove hrišćanske organizacije, danas poznate kao Luteranska crkva, koja je vrlo brzo postala Crkva Nemačke. To je bila prva od novih organizacija koja je izašla neposredno iz Rima, odrekla se svake odanosti katoličkoj Crkvi Majci (kako je nazivaju) i nastavila da živi i posle toga.

10Preskočićemo za trenutak Englesku crkvu, koja po svom nastanku dolazi odmah posle Luteranske, i pratićemo neko vreme reformaciju na kontinentu. Od 1509. do 1564. godine živeo je još jedan od najvećih reformatora. To je bio Žan Kalvin, Francuz, koji je, kako izgleda, u to vreme živeo u Švajcarskoj. On je zaista bio moćan čovek. Bio je savremenik Martina Lutera 30 godina, a imao je 22 godine kada je Cvingli umro. Kalvin se smatra osnivačem prezbiterijanske crkve. Neki istoričari, doduše, tu zaslugu pripisuju Cvingliju, ali najjači dokazi, čini se, govore u korist Kalvina. Nesumnjivo je delo Cvinglija, kao i delo Lutera, mnogo olakšalo Kalvinov rad. Tako je 1541. godine, tačno jedanaest godina (izgleda da je to ta godina) posle Luterovog osnivanja Luteranske crkve, nastala Prezbiterijanska crkva. I nju je, kao i u slučaju luterana, predvodio reformisani katolički sveštenik, ili bar crkveni službenik. Ova šestorica – Viklif, Hus, Savonarola, Cvingli, Luter i Kalvin, velike vođe u svojim velikim bitkama za reformaciju – zadali su katolicizmu težak udarac.

11Godine 1560, devetnaest godina posle Kalvinove prve organizacije u Ženevi, u Švajcarskoj, Džon Noks, Kalvinov učenik, osnovao je prvu prezbiterijansku crkvu u Škotskoj, a tačno trideset dve godine kasnije, 1592. godine, prezbiterijanska crkva je postala državna crkva Škotske.

12Tokom svih tih teških borbi za reformaciju reformatorima su neprekidnu i dragocenu pomoć pružali mnogi anabaptisti, ili kako god se drugačije zvali. Nadajući se nekom olakšanju svoje gorke sudbine, izašli su iz svojih skrovišta i hrabro se borili uz reformatore, ali im je bilo suđeno strašno razočaranje. Odsada su imali da trpe još dva nova neprijatelja koji su ih progonili. I Luteranska i Prezbiterijanska crkva iznele su iz svoje katoličke majke mnoga njena zla, a među njima i njenu ideju o državnoj crkvi. Obe su ubrzo postale ustanovljene (državne) crkve. Obe su se ubrzo bavile progonstvom i u tome jedva da su, ako su uopšte, zaostajale za svojom katoličkom majkom.

Trag krvi

Tužna i strašna bila je sudbina ovih dugotrpeljivih anabaptista. Svet im sada nije pružao nijedno sigurno skrovište. Četiri okrutna progonitelja sada su im bila za petama. Zaista, njihov je bio „trag krvi“.

13U istom periodu, zapravo nekoliko godina pre prezbiterijanaca, nastala je još jedna nova denominacija, ne na kontinentu, nego u Engleskoj. Međutim, ona nije nastala toliko putem reformacije (iako ju je reformacija očigledno olakšala) koliko putem pravog raskola ili podele u katoličkim redovima. Više je ličila na podelu iz 869. godine, kada su se istočni katolici odvojili od zapadnih i od tada postali u istoriji poznati kao Grčka i Rimska katolička crkva. Ova nova podela došla je otprilike ovako:

Engleski kralj Henri VIII oženio se Katarinom iz Španije, ali, nažalost, posle nekog vremena njegovo pomalo nemirno srce zaljubilo se u Anu Bolen. Zato je hteo da se razvede od Katarine i oženi Anom. Dobiti razvod u ono vreme nije bila laka stvar. Mogao ga je odobriti samo papa, a on je u ovom slučaju, iz posebnih razloga, odbio da ga odobri. Henri je bio u velikoj nevolji. Pošto je bio kralj, smatrao je da bi trebalo da ima pravo da u toj stvari postupi po svojoj volji. Njegov prvi ministar (u to vreme Tomas Kromvel) gotovo se narugao kralju: Zašto se u takvim stvarima pokoravate papskoj vlasti? Henri je poslušao njegov predlog, zbacio papsku vlast i sebe proglasio poglavarom Engleske crkve. Tako je započela nova Engleska crkva. To je dovršeno 1534. ili 1535. godine. U to vreme nije bilo nikakve promene u učenju, nego samo odricanje od papine vlasti. Henri u srcu zapravo nikada nije postao protestant. Umro je u katoličkoj veri.

14Ali ovaj raskol je na kraju ipak doveo do veoma znatne promene, ili reformacije. Dok je reformacija unutar Katoličke crkve i pod papskom vlašću, kao u slučaju Lutera i drugih, bila nemoguća, posle podele je postala moguća. Kranmer, Latimer, Ridli i drugi predvodili su neke značajne promene. Međutim, oni i mnogi drugi platili su krvavu cenu za te promene kada je nekoliko godina kasnije Marija, „Krvava Meri“, ćerka razvedene Katarine, došla na engleski presto i vratila novu crkvu pod papsku vlast. Ova strašna i užasna reakcija završila se sa surovom i krvavom petogodišnjom vladavinom Marije. Dok su glave padale pod Marijinom krvavom sekirom, otišla je i njena. Narod je, međutim, delimično okusio slobodu, pa kada je Elizabeta, ćerka Ane Bolen (zbog koje se kralj razveo od Katarine), postala kraljica, Engleska crkva je ponovo zbacila papsku vlast i iznova bila ustanovljena.

15Tako je, pre kraja šesnaestog veka, postojalo pet ustanovljenih crkava – crkava koje su podržavale građanske vlasti – rimski i grčki katolici, računati kao dve; zatim Engleska crkva; zatim Luteranska, ili Crkva Nemačke; zatim Crkva Škotske, danas poznata kao Prezbiterijanska. Sve su one bile ogorčene u svojoj mržnji prema ljudima zvanim anabaptisti, valdenzi i svim drugim neustanovljenim (nedržavnim) crkvama, i u njihovom progonu – crkvama koje nikada ni na koji način nisu bile povezane sa katolicima. Njihova velika pomoć u borbi za reformaciju bila je zaboravljena, ili se sada potpuno prenebregavala. Još mnogo hiljada, uključujući i žene i decu, neprestano je ginulo svakoga dana u progonstvima kojima još nije bilo kraja. Velika nada koju je reformacija probudila i nadahnula pokazala se kao krvava obmana. Ostaci sada nalaze nesigurno utočište u prijateljskim Alpima i drugim skrovištima po svetu.

16Ove tri nove organizacije, koje su se odvojile od katolika, ili izašle iz njih, zadržale su mnoge od njihovih najštetnijih zabluda, od kojih su neke sledeće: (1) Upravljanje crkvom od strane propovednika (u različitim oblicima).

(2)Ustanovljenje crkve (ujedinjenje crkve i države).

(3)KRŠTENJE beba

(4)Škropljenje ili polivanje umesto krštenja.

(5)Preporođenje krštenjem (bar neke, a i ostale, ako se može verovati mnogim njihovim istoričarima).

(6)Progonjenje drugih (bar vekovima). 17. U početku su sve ove ustanovljene crkve progonile jedna drugu, kao i sve ostale, ali je na saboru održanom u Augsburgu 1555. godine potpisan mirovni ugovor, poznat kao „Augsburški mir“, između „katolika“ s jedne strane i „luterana“ s druge, kojim su se složili da ne progone jedni druge. Vi pustite nas na miru, i mi ćemo pustiti vas na miru. Za katolike, boriti se protiv luterana značilo je rat sa Nemačkom, a za luterane, boriti se protiv katolika ili ih progoniti značilo je rat sa svim zemljama u kojima je preovlađivao katolicizam.

Trag krvi

18. Ali progonstva tada nisu prestala. Omrznuti anabaptisti (koji se danas zovu baptisti), uprkos svim ranijim progonstvima i uprkos strašnoj činjenici da je pedeset miliona njih već umrlo mučeničkom smrću, i dalje su postojali u velikom broju. Upravo u tom periodu, duž jednog jedinog evropskog druma, na razdaljini od trideset milja, na svakih nekoliko stopa postavljeni su kolci duž tog druma, vrhovi kolaca su zašiljeni, a na vrh svakog kolca stavljena je krvava glava jednog pogubljenog anabaptiste. Ljudska mašta jedva može da zamisli tako strašan prizor! A ipak je to, prema pouzdanoj istoriji, učinio narod koji je sebe nazivao pobožnim sledbenicima krotkog i poniznog Isusa Hrista.

19Neka se zapamti da katolici ne smatraju Bibliju jedinim pravilom i vodičem vere i života. Oni tvrde da je ona doduše nepogrešiva, ali da postoje još dve stvari koje su to isto tako, „Spisi otaca“ i odluke Crkve (Katoličke crkve), odnosno izjave nepogrešivog pape.

Stoga nikada ne bi mogla da postoji zadovoljavajuća rasprava između katolika i protestanta, ili između katolika i baptiste, jer nikada ne bi mogla da postoji osnova za konačnu saglasnost. Sama Biblija nikada ne može ništa da reši kada su u pitanju katolici.

20Uzmimo kao primer pitanje „krštenja“ i konačnog autoriteta za sam čin i za njegov način. Oni tvrde da Biblija nesumnjivo uči krštenje i da uči da je uranjanje jedini način. Ali istovremeno tvrde da je njihova nepogrešiva Crkva imala savršeno pravo da promeni taj način iz uranjanja u škropljenje, ali da niko drugi nema to pravo ni ovlašćenje, niko osim nepogrešivog papskog autoriteta.

21Primetićete naravno, a možda ćete se tome i iznenaditi, da u ovim predavanjima veoma malo citiram. Ozbiljno se trudim da uradim jednu veoma tešku stvar: da narodu dam glavnu suštinu dve hiljade godina verske istorije za šest sati.

22Dobro je upravo ovde skrenuti pažnju na činjenice o Bibliji tokom tih strašnih vekova. Zapamtite da Biblija tada nije bila štampana i da nije bilo papira na kome bi se štampala, čak i da je štampa bila izumljena. Nije bilo ni papira na kome bi se pisala. Pergament, obrađene kozje ili ovčje kože, ili papirus (neka vrsta biljne pulpe) – to je bio materijal na kome se pisalo. Tako je knjiga velika kao Biblija, sva pisana rukom i nekom vrstom pisaljke, a ne perom kakvo danas koristimo, bila ogromna stvar, verovatno veća nego što je jedan čovek mogao da ponese. Nikada nije bilo više od tridesetak celih Biblija na celom svetu. Bilo je mnogo delova ili knjiga Biblije, kao što su Matej, Marko, Luka, Jovan ili Dela apostolska, ili neka od poslanica, ili Otkrivenje, ili neka knjiga Starog zaveta. Jedno od najizuzetnijih čuda u celoj istoriji sveta – po mom mišljenju – jeste koliko su Božji ljudi blisko mislili i verovali zajedno o glavnim i bitnim tačkama hrišćanstva. Naravno, Bog je jedino objašnjenje. Danas je najslavnija činjenica da svi i svako od nas sada može imati potpun primerak cele Biblije, i to svako na svom maternjem jeziku.

23Dobro je takođe da svi ozbiljno i posebno razmislimo o još jednoj bitnoj činjenici u vezi sa Biblijom. Ona je već ukratko pomenuta u prethodnom predavanju, ali je toliko bitna da će verovatno biti mudro da je ponovo pomenemo. To je odluka koju su katolici doneli na Saboru u Tuluzu, održanom 1229. godine posle Hrista, kada su odlučili da Bibliju, Reč Božju, uskrate ogromnoj većini svog sopstvenog naroda, „laicima“. Ovde jednostavno navodim upravo ono što su oni izjavili na svom velikom saboru. Ali nedavno mi je jedan katolik nasamo rekao da je njihova namera u tome bila da spreče da je laici privatno tumače. Nije li čudesno da Bog napiše knjigu za narod, a da zatim ne želi da je narod čita? A ipak će, prema toj knjizi, ljudi na Dan suda opstati ili pasti prema učenju te knjige. Nije ni čudo što ta knjiga izjavljuje: „Istražujte Pisma“ (tj. knjigu), „jer vi mislite da u njima imate život večni; i ona su ta koja svedoče za mene“ (Jovan 5:39). Strašna je odgovornost koju su katolici preuzeli na sebe!

Dr Dž. M. Kerol

Četvrto predavanje

17, 18. i 19. vek

1Ovo predavanje počinje početkom sedamnaestog veka (1601. godine posle Hrista). Veoma smo žurno prešli preko mnogo važne hrišćanske istorije, ali na to nas je naterala nužda.

2Ovaj period od tri veka počinje usponom jedne potpuno nove denominacije. Ispravno je reći da neki istoričari kao datum početka Kongregacionalističke crkve (koja se isprva zvala „nezavisni“) navode 1602. godinu. Međutim, Schaff-Herzogg u svojoj Enciklopediji stavljaju njen početak daleko unazad, u šesnaesti vek, čineći je savremenom luteranskoj i prezbiterijanskoj crkvi. U velikom talasu reformacije mnogi koji su izašli iz Katoličke crkve nisu bili zadovoljni dometom reformacije koju su predvodili Luter i Kalvin. Odlučili su da odbace i ideju da propovednici vladaju crkvama i upravljaju njima, i da se vrate novozavetnoj demokratskoj ideji, kakvu su kroz prethodnih petnaest vekova držali oni koji su odbili da uđu u Konstantinovu hijerarhiju.

3Odlučna borba ove nove organizacije baš za ovu reformu navukla joj je na glavu ljuto progonstvo od strane katolika, luterana, prezbiterijanaca i pripadnika Engleske crkve — svih ustanovljenih državnih crkava. Ipak, ona je zadržala mnoge druge zablude koje je stvorila Katolička crkva, kao što su, na primer, krštenje beba, polivanje ili kropljenje umesto krštenja, a kasnije je usvojila i do krajnosti sprovodila ideju ujedinjenja crkve i države. I pošto su izbegli u Ameriku, i sami su postali veoma ljuti progonitelji.

4Ime „nezavisni“, ili kako se sada zovu „kongregacionalisti“, potiče od njihovog načina crkvenog upravljanja. Neka od načela po kojima su se razlikovali engleski kongregacionalisti, kako ih navodi Schaff-Herzogg Enciklopedija, jesu sledeća: (1) Da je Isus Hristos jedina glava crkve i da je Reč Božja njen jedini zakonik.

(2)Da su vidljive crkve zasebna okupljanja pobožnih ljudi izdvojenih iz sveta u čisto verske svrhe, i da se ne smeju mešati sa svetom.

(3)Da ove zasebne crkve imaju punu vlast da biraju svoje službenike i da održavaju crkvenu disciplinu.

(4)Da je, što se tiče njihovog unutrašnjeg upravljanja, svaka od njih nezavisna od svih drugih crkava i jednako nezavisna od kontrole države. 5. Kako se ova načela upadljivo razlikuju od katoličanstva, pa i od luteranstva, ili prezbiterijanstva, ili episkopalnog uređenja Engleske crkve. A kako su upadljivo slična baptistima današnjice i svih prošlih vekova, i izvornom učenju Hrista i Njegovih apostola.

6Godine 1611. pojavio se engleski prevod Biblije kralja Džejmsa. Nikada ranije Biblija nije bila u tolikoj meri data narodu. Sa početkom opšteg širenja Reči Božje počelo je i brzo opadanje papske moći, kao i prvi začeci, posle bar mnogo vekova, ideje o „verskoj slobodi“.

7Godine 1648. došao je „Vestfalski mir“. Među ostalim stvarima koje su proistekle iz tog mirovnog ugovora bio je i trostrani sporazum između velikih denominacija — katoličke, luteranske i prezbiterijanske — da više ne progone jedna drugu. Progonstva među ovim denominacijama značila su rat, jer su iza njih stajale vlade. Međutim, svi ostali hrišćani, a naročito anabaptisti, i dalje su od njih trpeli isto ranije surovo postupanje, uporno progonstvo.

8Tokom celog sedamnaestog veka progonstva valdenza, anabaptista i baptista (na nekim mestima se „ana“ tada već izostavljalo) nastavila su se očajnički surovo: u Engleskoj od strane Engleske crkve, što su mogli posvedočiti Džon Banjan i mnogi drugi; u Nemačkoj od strane luterana; u Škotskoj od strane Škotske crkve (prezbiterijanske); u Italiji, u Francuskoj i na svakom drugom mestu gde je papstvo bilo na vlasti, od strane katolika. Sada nigde nema mira za one koji se ne slažu sa državnim crkvama, ili sa nekom od njih.

9Značajna je činjenica, dobro utvrđena u pouzdanoj istoriji, da su još u četvrtom veku oni koji su odbijali da uđu u hijerarhiju, i odbijali da priznaju krštenje ili one koji su kršteni kao bebe, i odbijali da prihvate učenje o „preporođenju krštenjem“, i zahtevali ponovno krštenje za sve koji su im dolazili iz hijerarhije, bili nazivani „anabaptisti“ (prekrštavači). Bez obzira na to koja su još druga imena tada nosili, uvek su ih nazivali „anabaptistima“. Blizu početka šesnaestog veka „ana“ je otpalo, i ime je skraćeno na prosto „baptista“, a postepeno su otpala i sva ostala imena. Očigledno je da bi se Banjanovi sledbenici, da je on živeo u ranijem periodu, zvali „banjanovci“ ili „anabaptisti“. Verovatno bi ih zvali i jednim i drugim imenom, kao i druge pre njega.

10Ime „baptista“ je „nadimak“, a dali su im ga njihovi neprijatelji (osim ako se to ime s pravom može pripisati tome da im ga je dao sam Spasitelj, kada je Jovana nazvao „Krstiteljem“ — grčki baptistes). Do današnjeg dana nijedna grupa baptista nije zvanično usvojila to ime. Ipak, ime se ustalilo, rado se prihvata i ponosno nosi. Ono im savršeno pristaje. To je bilo ime po kome se razlikovao Hristov preteča, prvi koji je učio onu doktrinu koje se baptisti sada drže.

11Navodim jednu veoma značajnu izjavu iz Schaff-Herzogg Enciklopedije, pod naslovom „Istorija baptista u Evropi“, tom 1, str. 210: „Baptisti su se prvi put pojavili u Švajcarskoj oko 1523. godine, gde su ih progonili Cvingli i rimokatolici. Narednih godina, 1525–1530, nalazimo ih sa velikim, potpuno organizovanim crkvama u južnoj Nemačkoj, Tirolu i u srednjoj Nemačkoj. Na svim ovim mestima progonstva su im zagorčavala život.“

(Napomena — sve ovo je pre osnivanja protestantskih crkava — luteranske, episkopalne ili prezbiterijanske.)

Nastavljamo navod —

„Moravska je obećavala dom sa većom slobodom, i onamo su se mnogi baptisti preselili, samo da bi videli kako su im nade izneverene. Posle 1534. bilo ih je mnogo u severnoj Nemačkoj, Holandiji, Belgiji i valonskim provincijama. Umnožili su se čak i za vreme Albine vladavine u Niskim zemljama, i razvili su divnu misionarsku revnost.“ (Napomena — „misionarsku revnost“. Pa ipak neki ljudi kažu da su „tvrdokorni“ [engl. „Hardshells“] prvobitni baptisti.)

Odakle su došli ovi baptisti? Nisu izašli iz Katoličke crkve tokom reformacije. Imali su velike crkve pre reformacije.

12Kao stvar od priličnog značaja, primetite verske promene u Engleskoj kroz vekove:

Jevanđelje su u Englesku doneli apostoli, i ona je ostala apostolska u svojoj veri sve do posle organizovanja hijerarhije početkom četvrtog veka, a zapravo i više od još jednog veka posle toga. Tada je došla pod vlast hijerarhije, koja se brzo razvijala u Katoličku crkvu. Zatim je ostala katolička — to je bila državna vera — sve do raskola 1534–1535, za vreme vladavine Henrija VIII. Tada je nazvana Engleska crkva. Osamnaest godina kasnije, 1553–1558, za vreme vladavine kraljice Marije („Krvave Meri“), Engleska je vraćena katolicima, i to je bio krvav petogodišnji period. Zatim je na presto, 1558. godine, došla Elizabeta, Marijina polusestra, kći Ane Bolen. Katolici su ponovo zbačeni, i Engleska crkva je ponovo došla na vlast. I tako je ostalo skoro još jedan vek, kada je Prezbiterijanska crkva na kratko vreme stekla prevlast, i neko vreme je izgledalo kao da bi mogla postati državna crkva Engleske, kao što je bila i Škotske. Međutim, posle vremena Olivera Kromvela, Engleska crkva je ponovo došla do svog i od tada je ostala ustanovljena državna crkva Engleske.

13Primetite postepeno ublažavanje verskih prilika u Engleskoj posle surovih i ljutih progonstava od strane ustanovljene crkve tokom više od jednog veka. (1) Prvi zakon o verskoj trpeljivosti došao je 1688. godine, sto pedeset četiri godine posle početka ove crkve. Ovaj zakon je dozvolio bogosluženje svih denominacija u Engleskoj osim dve — katolika i unitarijanaca.

(2)Drugi zakon o verskoj trpeljivosti došao je 1778. godine, osamdeset devet godina još kasnije. Ovaj zakon je obuhvatio trpeljivošću i katolike, ali je i dalje isključivao unitarijance.

(3)Treći zakon o verskoj trpeljivosti došao je 1813. godine, trideset pet godina kasnije. On je obuhvatio i unitarijance.

(4)Godine 1828–1829. došao je takozvani „Test akt“ (Zakon o zakletvi), koji je „disidentima“ (pripadnicima vera koje se nisu slagale sa „Engleskom crkvom“) dao pristup javnim službama, pa čak i parlamentu.

(5)Godine 1836–37. i 1844. došli su zakoni o „registraciji“ i o „braku“. Ova dva zakona učinila su zakonitim krštenja i venčanja koja su obavljali „disidenti“.

(6)„Zakon o reformi“ došao je 1854. godine. Ovaj zakon je otvorio vrata univerziteta u Oksfordu i Kembridžu studentima disidentima. Do tada nijedno dete „disidenta“ nije moglo da upiše neku od ovih velikih ustanova. 14. Tako je tekao napredak u Engleskoj prema „verskoj slobodi“. Ali verovatno je ispravno reći da prava verska sloboda nikada ne može doći ni u jednu zemlju gde postoji i gde će i dalje postojati ustanovljena državna crkva. U najboljem slučaju to može biti samo trpeljivost, koja je svakako daleko od prave verske slobode. Sve dok vlada u nekoj zemlji podržava jednu denominaciju među više njih, a isključuje sve ostale, ta pristrasnost i podrška jednoj isključuju mogućnost potpune verske slobode i jednakosti.

15Sasvim blizu početka osamnaestog veka rodila su se u Engleskoj tri dečaka kojima je bilo suđeno da na svetu ostave dubok i neizbrisiv trag. Ti dečaci bili su Džon i Čarls Vesli, i Džordž Vajtfild.

Džon i Čarls Vesli rođeni su u Epvortu (i odavde potiče ideja za ime Epvortska liga), prvi 28. juna 1703, a drugi 29. marta 1708. godine. Džordž Vajtfild rođen je u Glosteru, 27. decembra 1714. godine. Priča o životu ovih dečaka ne može se ovde ispričati, ali itekako je vredna da se ispriča, pa onda i ponovo ispriča. Ova tri dečaka postala su očevi i osnivači metodizma. Sva trojica su bili članovi Engleske crkve i svi su se školovali za službu; pa ipak u to vreme nijedan od njih nije bio obraćen (što u to vreme nije bilo neuobičajeno među engleskim sveštenstvom. Setite se, međutim, da je u ono vreme roditelj često, ako ne i obično, odlučivao o zanimanju ili životnom putu kojim će dečak ići). Ali ovi dečaci su se kasnije obratili, i to istinski i čudesno obratili.

16Izgleda da ovi ljudi nisu imali nikakvu želju da budu osnivači nove denominacije. Ali izgleda da su veoma želeli i revnosno se trudili za probuđenje čiste vere i za istinsku duhovnu reformaciju u Engleskoj crkvi. To su pokušavali i u Engleskoj i u Americi. Vrata njihovih sopstvenih crkava ubrzo su im zatvorena. Njihova bogosluženja često su održavana pod vedrim nebom, ili u nekoj privatnoj kući, ili, kao naročito u Vajtfildovom slučaju, u bogomoljama drugih denominacija. Vajtfildova velika rečitost privlačila je upadljivo veliku pažnju svuda gde je išao.

17Tačan datum osnivanja Metodističke crkve teško je odrediti. Nesumnjivo je metodizam stariji od Metodističke crkve. Ova tri mladića su nazivana metodistima pre nego što su završili koledž. Njihove prve organizacije zvale su se „društva“. Njihova prva godišnja konferencija u Engleskoj održana je 1744. godine. Metodistička episkopalna crkva je zvanično i konačno organizovana u Americi, u Baltimoru, 1784. godine. Njihov rast je zaista bio čudesan. Ali kada su izašli iz Engleske crkve, ili Episkopalne crkve, poneli su sa sobom niz zabluda majke i babe crkve. Na primer, episkopalno uređenje, odnosno upravljanje crkvom od strane propovednika. Oko ovog pitanja imali su mnogo unutrašnjih ratova i podela, i izgleda da će ih imati još. Krštenje beba i kropljenje umesto krštenja, itd.; ali postoji jedna velika stvar koju oni imaju, a koju nisu poneli sa sobom: prava duhovna vera.

18Dvanaestog septembra 1788. godine rodilo se u Antrimu, u Irskoj, dete kome je bilo suđeno da u godinama koje dolaze izazove priličnu versku uzbunu u nekim delovima sveta i da postane osnivač nove verske denominacije. To dete bio je Aleksandar Kembel. Njegov otac bio je prezbiterijanski sveštenik. Otac, Tomas Kembel, došao je u Ameriku 1807. godine. Aleksandar, njegov sin, koji je tada bio na koledžu, došao je kasnije. Zbog promenjenih shvatanja napustili su prezbiterijance i organizovali nezavisno telo, koje su nazvali „Hrišćansko udruženje“, poznato kao „Crkva Braš Ran“. Godine 1811. prihvatili su uranjanje kao krštenje i uspeli su da nagovore jednog baptističkog propovednika da ih krsti, ali uz izričito razumevanje da se neće pridružiti baptističkoj crkvi. Otac, majka i Aleksandar su svi kršteni. Godine 1813. njihova nezavisna crkva se pridružila Baptističkom udruženju Red Stoun. Deset godina kasnije, zbog sporova, napustili su to udruženje i pridružili se drugom. Sporovi su i dalje izbijali, i oni su napustili i to udruženje. Pošteno je reći da oni nikada nisu bili baptisti, niti su, koliko pokazuju zapisi koje sam ja video, ikada tvrdili da jesu.

19Teško bi bilo pošteno prema hrišćanskoj istoriji, a naročito prema baptističkoj istoriji, da u ovim predavanjima ne kažemo ništa o Džonu Banjanu. U nekim pogledima jedan od najslavnijih ljudi u engleskoj istoriji, pa i u svetskoj istoriji — Džon Banjan, baptistički propovednik — Džon Banjan, dvanaest godina u zatvoru u Bedfordu — Džon Banjan, autor, dok je bio zatočen u zatvoru, najslavnije i, posle Biblije, najrasprostranjenije knjige na celom svetu, „Putovanje hodočasnika“ — Džon Banjan, jedan od najupadljivijih primera ljutine progonstva hrišćana.

A priča o Meri Banjan, slepoj kćeri Džona Banjana, trebalo bi da bude u biblioteci svake nedeljne škole. Mnogo godina je nije bilo u štampi. Mislim da je sada ponovo štampana. Gotovo da izazivam svakog muškarca ili ženu, dečaka ili devojčicu, da je pročita a da mu oči ostanu suve.

20Još jedna stvar o kojoj bi u ovim predavanjima trebalo reći bar nekoliko reči tiče se Velsa i velških baptista. Jedna od najuzbudljivijih priča u hrišćanskoj istoriji jeste priča o velškim baptistima. Baptisti Sjedinjenih Država duguju velškim baptistima daleko više nego što je većina nas svesna. Neke čitave baptističke crkve, potpuno organizovane, preselile su se u celini iz Velsa u Sjedinjene Države. (Orchard, str. 21–23; Ford, pogl. 2)

21Priča o početku hrišćanskog rada u Velsu upadljivo je zanimljiva, i prema istoriji izgleda da je istinita. Ta istorija počinje u Novom zavetu (Dela apostolska 28:30–31; 2. Timoteju 4:21). Priča o Klaudiji i Pudu — njihovoj poseti Rimu — njihovom obraćenju pod Pavlovim propovedanjem i tome kako su jevanđelje odneli nazad u Vels, svoju domovinu — uzbudljivo je zanimljiva. Pavle je ovo propovedao u Rimu već 63. godine posle Hrista. Ubrzo posle toga Klaudija, Pud i drugi, među njima i dvojica propovednika, odneli su isto jevanđelje u Englesku, a naročito u Vels. Koliko su silno velški baptisti pomogli baptistima u Americi, teško se može proceniti.

Dr Dž. M. Kerol

Peto predavanje

Religija u Sjedinjenim Državama

1Preko Španaca i drugih latinskih naroda katolici su, kao pripadnici svoje religije, postali prvi predstavnici hrišćanske vere u Južnoj i Srednjoj Americi. Ali u Severnoj Americi, osim Meksika, nikada nisu bili izrazito nadmoćni. Na teritoriji današnjih Sjedinjenih Država, osim onih krajeva koji su nekada bili delovi Meksika, nikada nisu bili dovoljno jaki, čak ni u kolonijalnom periodu, da njihova verska shvatanja budu zakonom utvrđena kao državna vera.

2Na početku kolonijalnog perioda, u prvom delu sedamnaestog veka, prva naselja su osnovana u Virdžiniji, a nešto kasnije na teritoriji koja je danas poznata kao države Nove Engleske. Verski, ili tačnije rečeno, bezbožni progoni u Engleskoj i na kontinentu bili su, u najmanju ruku, među glavnim uzrocima koji su doveli do prvog naseljavanja prvih kolonija Sjedinjenih Država. Među prvim grupama doseljenika koje su došle, ne računajući grupu iz Džejmstauna (1607) i one poznate kao „Hodočasnici“ (1620), bile su dve grupe; jedna od njih, u najmanju ruku, zvala se „puritanci“ — to su bili „kongregacionalisti“. Guverner Endikot je upravljao njihovom kolonijom. Druga grupa su bili prezbiterijanci. Među ove dve grupe, međutim, bio je i izvestan broj hrišćana drugačijih shvatanja od njihovih, koji su takođe tražili spas od progona.

Trag krvi u Americi

3Ovi izbegli kongregacionalisti i prezbiterijanci osnovali su različite kolonije i odmah su na svojim teritorijama zakonom utvrdili svoja posebna verska shvatanja. Drugim rečima, „kongregacionalizam“ i „prezbiterijanizam“ postali su zakonita verska shvatanja njihovih kolonija. I to uz potpuno isključenje svih drugih verskih shvatanja. Oni sami, koji su bežali iz matične zemlje, s krvavim tragovima progona još na sebi, i tražili dom slobode za sebe, čim su se ustanovili u svojim kolonijama u novoj zemlji i dobili vlast, uskraćuju versku slobodu drugima i primenjuju na njima iste svirepe metode progona. Naročito su tako postupali prema baptistima.

4Južne kolonije u Virdžiniji, Severnoj i Južnoj Karolini naselili su uglavnom pripadnici Engleske crkve. Posebna shvatanja te crkve postala su utvrđena državna vera tih kolonija. Tako su u novoj zemlji Americi, u koju su mnogi drugi kongregacionalisti, prezbiterijanci i episkopalci došli tražeći pravo da obožavaju Boga po nalogu svoje savesti, ubrzo bile uspostavljene tri državne crkve. Nikakve verske slobode ni za koga osim za one koji su držali državnu vlast. Deca Rima idu krvavim stopama svoje majke. Njihova sopstvena reformacija još je daleko od završene.

5. S doseljenicima u Ameriku došli su i mnogi raštrkani baptisti (koje su neki još uvek nazivali „anabaptistima“). Verovatno ih je bilo na svakom brodu koji je plovio za Ameriku. Dolazili su, međutim, u razmerno malim grupama, nikada u velikim kolonijama. Ne bi im bilo dozvoljeno da dođu na taj način. Ali su i dalje dolazili. Pre nego što su se kolonije potpuno ustalile, baptista je već bilo mnogo i bili su gotovo svuda. Ali su ubrzo počeli da osećaju tešku ruku tri državne crkve. Zbog strašnih prestupa „propovedanja Jevanđelja“ i „odbijanja da im se deca krste“, „protivljenja krštenju beba“ i drugih sličnih dela savesti s njihove strane, bili su hapšeni, zatvarani, kažnjavani novčano, bičevani, proterivani, a imovina im je oduzimana, itd. Sve to ovde u Americi. Iz mnogih izvora navodim samo nekoliko primera.

6Pre nego što je Kolonija Masačusetskog zaliva navršila dvadeset godina, s kongregacionalnom crkvom kao državnom crkvom, doneli su zakone protiv baptista i drugih. Evo primera tih zakona:

„Naređuje se i utvrđuje da, ako bilo koje lice ili lica u okviru ove nadležnosti bude bilo javno osuđivalo ili se protivilo krštavanju dece, bilo potajno nastojalo da druge odvrati od odobravanja ili vršenja istog, bilo namerno napuštalo skup za vreme vršenja te uredbe… posle odgovarajućeg vremena i sredstava za osvedočenje — svako takvo lice ili lica biće osuđeno na progonstvo.“ Ovaj zakon je donet naročito protiv baptista.

7Vlasti ove kolonije proterale su Rodžera Vilijamsa i druge. Progonstvo je u Americi tih dana bilo nešto očajnički ozbiljno. Značilo je otići i živeti među Indijancima. U ovom slučaju Vilijamsa su lepo primili i on je prilično dugo živeo među Indijancima, a u kasnijim danima se pokazao kao veliki blagoslov za koloniju koja ga je proterala. Spasao je koloniju od uništenja od strane tog istog plemena Indijanaca, svojim usrdnim molbama za nju. Na taj način je uzvratio dobrim za zlo.

8Rodžer Vilijams je kasnije, zajedno s drugima, od kojih su neki, u najmanju ruku, takođe bili proterani iz te i drugih kolonija, a među kojima je bio i Džon Klark, baptistički propovednik, odlučio da osnuje sopstvenu koloniju. Još nisu imali nikakvo zakonito ovlašćenje iz Engleske da učine tako nešto, ali su smatrali da je taj korak, u postojećim okolnostima, mudriji nego pokušati živeti u postojećim kolonijama pod strašnim verskim ograničenjima koja su tada bila nametnuta. Tako, pronašavši malo parče zemlje na koje još nije polagala pravo nijedna postojeća kolonija, nastanili su se na tom parčetu zemlje koje je danas poznato kao Rod Ajlend. To je bilo 1638. godine, deset godina posle Kolonije Masačusetskog zaliva, ali je prošlo oko 25 godina (1663) pre nego što su uspeli da dobiju zakonitu povelju.

9Godine 1651 (?) kolonija je poslala Rodžera Vilijamsa i Džona Klarka u Englesku da, ako je moguće, izdejstvuju zakonitu dozvolu za osnivanje svoje kolonije. Kada su stigli u Englesku, vladom je upravljao Oliver Kromvel, ali on iz nekog razloga nije uslišio njihovu molbu. Rodžer Vilijams se vratio kući u Ameriku. Džon Klark je ostao u Engleskoj da i dalje zastupa svoju molbu. Prolazila je godina za godinom. Klark je i dalje ostajao. Konačno je Kromvel izgubio svoj položaj i Karlo II je seo na engleski presto. Iako se Karlo u istoriji smatra jednim od najljućih progonitelja hrišćana, on je konačno, 1663. godine, izdao tu povelju. Tako se Klark, posle 12 dugih godina čekanja, vratio kući s tom poveljom. Tako je 1663. godine kolonija Rod Ajlend postala prava zakonita ustanova, i baptisti su mogli da napišu svoj sopstveni ustav.

10Taj ustav je napisan. Privukao je pažnju celog širokog sveta. U tom ustavu nalazila se prva svetska izjava o „verskoj slobodi“.

Borba za potpunu versku slobodu, čak i samo u Americi, sama je po sebi velika istorija. Dugo vremena izgleda da su baptisti vodili tu borbu potpuno sami, ali je nisu vodili samo za sebe, nego za sve ljude svake verske pripadnosti. Rod Ajlend, prva baptistička kolonija, koju je osnovala mala grupa baptista posle 12 godina usrdnog moljenja za dozvolu, bio je prvo mesto na zemlji gde je verska sloboda postala zakon zemlje. Naselje je osnovano 1638; kolonija je zakonito uspostavljena 1663.

11U ovoj koloniji su dve baptističke crkve bile osnovane još pre zakonitog uspostavljanja kolonije. Što se tiče tačnog datuma osnivanja bar jedne od te dve crkve, čak ni baptisti, prema istoriji, nisu saglasni. Izgleda da se svi slažu oko datuma osnivanja one u Providensu, koju je osnovao Rodžer Vilijams 1639. godine. Što se tiče datuma one koju je u Njuportu osnovao Džon Klark, izgleda da sva kasnija svedočanstva navode 1638. godinu. Sva ranija izgleda navode kasniji datum, nekoliko godina kasnije. Ona koju je Rodžer Vilijams osnovao u Providensu izgleda da je trajala samo nekoliko meseci. Druga, koju je Džon Klark osnovao u Njuportu, i danas živi. Moje lično mišljenje o datumu osnivanja crkve u Njuportu, zasnovano na svim dostupnim podacima, jeste da je 1638. tačan datum. Lično sam siguran da je taj datum tačan.

12Što se tiče progona u nekim američkim kolonijama, navodimo nekoliko primera. Zabeleženo je da je jednom prilikom jedan od članova crkve Džona Klarka bio bolestan. Porodica je živela odmah preko granice Kolonije Masačusetskog zaliva, tik unutar te kolonije. Sam Džon Klark, jedan gostujući propovednik po imenu Krendal i jedan laik po imenu Obadaja Holms — sva trojica su otišla da posete tu bolesnu porodicu. Dok su s tom bolesnom porodicom održavali neku vrstu molitvenog skupa, neki službenik ili službenici kolonije su ih zatekli, uhapsili i kasnije izveli pred sud na suđenje. Takođe se navodi da su ih, kako bi dobili određeniju optužbu protiv njih, odveli na verski skup svoje crkve (kongregacionalističke) vezanih ruku (tako kaže zapisnik). Optužba protiv njih je glasila: „što nisu skinuli šešire tokom bogosluženja“. Svima je suđeno i svi su osuđeni. Guverner Endikot je bio prisutan. U besu je rekao Klarku, dok je suđenje trajalo: „Vi ste odbacili krštenje dece“ (to nije bila optužba protiv njih). „Zaslužujete smrt. Neću da se takvo smeće unosi u moju nadležnost.“ Kazna za sve je bila novčana globa ili dobro bičevanje. Krendalova globa (on je bio gost) iznosila je pet funti (25 dolara), Klarkova globa (on je bio pastor) dvadeset funti (100 dolara). Holmsova globa (zapisi kažu da je ranije bio kongregacionalista i da se pridružio baptistima), dakle njegova globa je iznosila trideset funti (150 dolara). Klarkovu i Krendalovu globu platili su prijatelji. Holms nije dozvolio da se njegova globa plati, rekavši da nije učinio ništa loše, pa je dobro izbičevan. Zapis kaže da je bio „obnažen do pojasa“ i zatim bičevan (nekom posebnom vrstom biča) dok mu krv nije potekla niz telo, a zatim niz noge, tako da su mu se cipele prelile. Zapis dalje kaže da mu je telo bilo tako teško izbrazdano i isečeno da dve nedelje nije mogao da legne tako da mu telo dodirne postelju. Spavati je morao na rukama, ili na laktovima i kolenima. O ovom bičevanju i drugim stvarima u vezi s njim pročitao sam sve zapise, čak i Holmsovu izjavu. Teško da je nešto moglo biti surovije. I to ovde u Americi!

13Pejnter, jedan drugi čovek, „odbio je da mu se dete krsti“ i izneo svoje mišljenje „da je krštenje dece antihrišćanska uredba“. Zbog ovih prestupa bio je vezan i bičevan. Guverner Vintrop nam kaže da je Pejnter bičevan „zbog ruženja Gospodnje uredbe“.

14U koloniji gde je prezbiterijanizam bio utvrđena državna vera, inoverci (baptisti i drugi) izgleda da nisu prolazili ništa bolje nego u Koloniji Masačusetskog zaliva, gde je kongregacionalizam bio utvrđena državna vera.

U ovoj koloniji bilo je jedno naselje baptista. U celom naselju bilo je samo pet drugih porodica. Baptisti su priznavali zakone pod kojima su bili i, prema zapisima, pokoravali su im se. Dogodio se ovaj slučaj:

Vlasti kolonije su odlučile da u tom baptističkom naselju sagrade prezbiterijanski molitveni dom. Činilo se da je jedini način da se to učini oporezivanje. Baptisti su priznavali vlast prezbiterijanaca da uvedu ovaj novi i dodatni porez, ali su izneli ovu molbu protiv poreza u to vreme: „Tek smo započeli naše naselje. Naše male kolibe tek su sagrađene, a male bašte i leje tek su otvorene. Naše njive nisu iskrčene. Tek smo do krajnjih granica oporezovani da sagradimo utvrđenje za zaštitu od Indijanaca. Nikako ne možemo sada da platimo još jedan porez.“ Ovo je samo suština njihove molbe. Porez je uveden. Nikako nije mogao biti plaćen u to vreme. Raspisana je licitacija. Izvršene su prodaje. Njihove kolibe i bašte i leje, pa čak i njihova groblja, prodati su — ali ne i njihove neiskrčene njive. Imovina procenjena na 363 funte i 5 šilinga prodata je za 35 funti i 10 šilinga. Za bar jedan njen deo se govorilo da ju je kupio propovednik koji je tamo trebalo da propoveda. Za naselje se govorilo da je ostalo upropašćeno.

Velika knjiga mogla bi se napuniti tlačiteljskim zakonima. Strahovito teški poreski propisi, okrutni postupci mnogih vrsta, usmereni uglavnom protiv baptista. Ali ova predavanja ne mogu ulaziti u te pojedinosti.

15U južnim kolonijama, širom obe Karoline, a naročito u Virdžiniji, gde je vladala Engleska crkva, progon baptista bio je ozbiljan i neprestan. Mnogo puta su njihovi propovednici kažnjavani novčano i zatvarani. Od početka kolonijalnog perioda do izbijanja Rata za nezavisnost, više od 100 godina, ovi progoni baptista su uporno nastavljani.

16Navodimo nekoliko primera teškoća baptista u Virdžiniji, a ipak, ma koliko to danas čudno izgledalo, Virdžinija je bila sledeće mesto na zemlji posle Rod Ajlenda koje je usvojilo versku slobodu. Ali to je bilo više od jednog veka kasnije. A teškoće — čak 30 propovednika je u različito vreme bačeno u zatvor, s jedinom optužbom protiv njih: „zbog propovedanja Jevanđelja Sina Božijeg“. Džejms Ajrland je dobar primer. Bio je zatvoren. Posle zatvaranja, njegovi neprijatelji su pokušali da ga dignu u vazduh barutom. Pošto to nije uspelo, sledeće su pokušali da ga uguše paljenjem sumpora ispod prozora njegove ćelije u zatvoru. Pošto ni to nije uspelo, pokušali su da se dogovore s jednim lekarom da ga otruje. Sve to nije uspelo. On je nastavio da propoveda svom narodu s prozora. Tada je oko njegovog zatvora sazidan zid, tako da ljudi nisu mogli da vide unutra niti on da vidi napolje, ali je čak i ta teškoća savladana. Ljudi su se okupljali, maramica je bila vezana za dugačak štap, i on je bio podignut iznad zidova da bi Ajrland mogao da vidi kada su spremni. Propovedanje se nastavilo.

17Trojica baptističkih propovednika (Luis i Džozef Krejg i Aron Bledso) kasnije su uhapšeni pod istom optužbom. Bar jedan od njih bio je krvni srodnik R. E. B. Bejlora, a možda i jednog ili više drugih teksaških baptističkih propovednika. Ovi propovednici su izvedeni pred sud. Patrik Henri, kada je čuo za to, iako je živeo mnogo milja daleko i iako je i sam bio pripadnik Engleske crkve, prejahao je te milje na konju do suđenja i dobrovoljno ponudio svoje usluge u njihovu odbranu. Velika je bila njegova odbrana. Ne mogu ovde ulaziti u njen opis. Ponela je ceo sud. Propovednici su oslobođeni.

18Drugde osim u Rod Ajlendu, verska sloboda je dolazila sporo i postepeno. Na primer: u Virdžiniji je donet zakon koji je dozvoljavao jednog, ali samo jednog baptističkog propovednika po okrugu. Bilo mu je dozvoljeno da propoveda samo jednom u dva meseca. Kasnije je ovaj zakon izmenjen, tako da mu je bilo dozvoljeno da propoveda jednom mesečno. Ali čak i tada samo na jednom određenom mestu u okrugu, i samo jednu propoved tog dana, i nikada da propoveda noću. Ne samo u Virdžiniji, nego i u kolonijama drugde, doneti su zakoni koji su izričito zabranjivali svaki misionarski rad. Zato je Džadson bio prvi misionar u stranim zemljama — zakon je zabranjivao. Trebalo je mnogo vremena i mnogo teških borbi u Domu građanskih predstavnika Virdžinije (House of Burgesses) da se ovi zakoni u velikoj meri izmene.

19Očigledno je jedna od najvećih prepreka verskoj slobodi u Americi, a verovatno i u celom svetu kad je to u pitanju, bilo uverenje koje je kroz prethodne vekove uraslo u narod da religija nikako ne može da živi bez državne podrške. Da nijedna denominacija ne može da napreduje samo od dobrovoljnih priloga svojih pripadnika. I to je bio težak argument na koji je trebalo odgovoriti kada je besnela borba za ukidanje Engleske crkve kao državne crkve u Virdžiniji, a takođe kasnije u Kongresu, kada se tamo raspravljalo o pitanju verske slobode. Dugo vremena su baptisti vodili tu borbu gotovo sami,

20Rod Ajlend je započeo svoju koloniju 1638. godine, ali nije dobio zakonitu povelju sve do 1663. To je bilo prvo mesto gde je verska sloboda bila zajamčena. Drugo mesto je bila Virdžinija 1786. godine. Kongres je proglasio da je Prvi amandman na Ustav stupio na snagu 15. decembra 1791. godine, i on je zajamčio versku slobodu svim građanima; baptistima se pripisuje zasluga što su bili predvodnici u donošenju ovog blagoslova naciji.

21Usuđujemo se da navedemo jedan rani slučaj iz Kongresa. Raspravljalo se o pitanju da li Sjedinjene Države treba da imaju jednu državnu crkvu, ili nekoliko državnih crkava, ili versku slobodu. Bilo je predloženo nekoliko različitih zakona: jedan je preporučivao Englesku crkvu kao državnu crkvu, drugi kongregacionalističku crkvu, a treći prezbiterijansku. Baptisti, mnogi od njih, iako verovatno nijedan od njih nije bio član Kongresa, usrdno su se borili za potpunu versku slobodu. Džejms Medison (kasnije predsednik) izgleda da je bio njihov glavni pobornik. Patrik Henri je ustao i ponudio zamenski predlog zakona umesto svih njih: „Da se četiri crkve (ili denominacije) umesto jedne utvrde kao državne“ — Engleska crkva, odnosno episkopalna, kongregacionalistička, prezbiterijanska i baptistička. Konačno, kada je svaka od ostalih uvidela da ONA ne može postati jedina državna crkva, svaka je pristala da prihvati Henrijev kompromis. (Ovaj kompromisni predlog zakona predviđao je da svaka oporezovana osoba ima pravo da kaže kojoj od ove četiri denominacije njen novac treba da ide.) Baptisti su nastavili da se bore protiv svega toga; govorili su da je svaka veza crkve i države protivna njihovim temeljnim načelima, i da to ne mogu prihvatiti čak i ako bude izglasano. Henri ih je preklinjao, govorio je da pokušava da im pomogne, da ne mogu opstati bez toga, ali su oni i dalje protestovali. Glasalo se — predlog je prošao gotovo jednoglasno. Ali o meri je trebalo glasati tri puta. Baptisti, predvođeni Medisonom, a možda i drugima, nastavili su da se bore. Došlo je drugo glasanje. I ono je prošlo gotovo jednoglasno, poneseno Henrijevim majstorskim besedništvom. Ali treće glasanje je tek trebalo da se održi. Sada je Bog, izgleda, intervenisao. Henri je postao guverner Virdžinije i napustio Kongres. Kada je došlo treće glasanje, bez Henrijevog neodoljivog besedništva, predlog je pao.

Tako su baptisti zamalo postali državna denominacija uprkos svom najsvečanijem protestu. To nije jedina prilika koju su baptisti ikada imali da zakonom postanu državna vera, ali je verovatno najbliže što su ikada bili tome.

22Nedugo posle toga, Engleska crkva je u Americi potpuno izgubila položaj državne crkve. Nijednu versku denominaciju nije podržavala centralna vlada (nekoliko pojedinačnih država još je imalo državnu crkvu); crkva i država su, što se tiče Sjedinjenih Država, bile potpuno razdvojene. Ovo dvoje, crkva i država, bar drugde, živeli su 1.500 godina (od 313. godine) u nesvetom braku. Verska sloboda je, bar ovde u Sjedinjenim Državama, vaskrsla da više ne umre, i sada se postepeno, ali na mnogim mestima sporo, širi po celom svetu.

23Ali čak i u Sjedinjenim Državama ideja o crkvi i državi teško je umirala. Zadržala se u nekoliko pojedinačnih država još dugo pošto je verska sloboda uneta u Ustav Sjedinjenih Država. Masačusets, gde je ideja o crkvi i državi prvi put našla prebivalište u Americi, konačno ju je, kao što je već rečeno, napustio. Tamo je živela više od dva i po veka. Juta je poslednje preostalo mesto koje nagrđuje lice prve i najveće nacije na zemlji koja je usvojila i negovala „versku slobodu“. Zapamtite da ne može biti prave i potpune verske slobode ni u jednoj naciji u kojoj vlada pruža podršku jednoj posebnoj verskoj denominaciji.

24O baptistima su mnogo puta postavljana neka ozbiljna pitanja: da li bi oni, kao denominacija, prihvatili od bilo koje nacije ili države ponudu da postanu „državna crkva“ da im je takva nacija ili država slobodno ponudila tako nešto? I da li bi, u slučaju da su prihvatili takvu ponudu, postali progonitelji drugih, kao što su to bili katolici, episkopalci, luterani, prezbiterijanci ili kongregacionalisti? Verovatno malo razmatranja ovih pitanja sada ne bi bilo na odmet. Da li su baptisti, zapravo, ikada imali takvu priliku?

Nije li u istoriji zabeleženo da je jednom prilikom kralj Nizozemske (Nizozemska je u to vreme obuhvatala Norvešku i Švedsku, Belgiju, Holandiju i Dansku) ozbiljno razmatrao pitanje uvođenja državne vere? Njegovo kraljevstvo je u tom periodu bilo okruženo gotovo sa svih strana narodima ili vladama s državnim verama — verama koje je podržavala građanska vlast.

Kaže se da je kralj Holandije imenovao odbor da ispita tvrdnje svih postojećih crkava ili denominacija, kako bi se videlo koja ima najbolje pravo da bude novozavetna crkva. Odbor je izvestio da su baptisti najbolji predstavnici novozavetnog učenja. Tada je kralj ponudio da baptiste učini „državnom“ crkvom ili denominacijom svog kraljevstva. Baptisti su mu ljubazno zahvalili, ali su odbili, izjavivši da je to protivno njihovim temeljnim uverenjima i načelima.

Ali to nije bila jedina prilika koju su ikada imali da njihova denominacija postane državna vera nekog naroda. Tu priliku su svakako imali kada je osnovana kolonija Rod Ajlend. A progoniti druge — to bi bilo nemoguće ako su hteli da i dalje ostanu baptisti. Oni su bili prvobitni zastupnici „verske slobode“. To je zaista jedan od temeljnih članova njihove vere. Verovali su u potpuno odvajanje crkve od države.

25Toliko je snažno bilo baptističko uverenje po pitanju povezivanja crkve i države da su redovno odbijali svaku ponudu pomoći od države. Navodimo ovde dva primera. Jedan u Teksasu, a drugi u Meksiku. Pre mnogo godina, u danima kada je Bejlor univerzitet bio u povoju, Teksas je ponudio da mu pomogne. Univerzitet je odbio pomoć, iako je bio u teškoj nevolji. Teksaški metodisti su u isto vreme imali u Teksasu jednu školu u povoju. Oni su prihvatili državnu pomoć; ta škola je na kraju pala u ruke države.

Slučaj u Meksiku dogodio se ovako: V. D. Pauel je bio naš misionar u Meksiku. Svojim misionarskim radom ostavio je veliki utisak u korist baptista na guvernera Madera iz države Koauila. Madero je ponudio baptistima veliki poklon od države, ako baptisti osnuju dobru školu u državi Koauila u Meksiku. Pauel je stvar izneo pred Odbor za strane misije. Poklon je odbijen jer je trebalo da dođe od države. Posle toga je Madero lično dao dobru, veliku svotu. Ona je prihvaćena i Institut Madero je sagrađen i osnovan.

Nekoliko reči na kraju

1Tokom svakog razdoblja „mračnog veka“ postojali su mnogi hrišćani i mnoge zasebne i nezavisne crkve, od kojih neke potiču još iz vremena apostola, koje nikada ni na koji način nisu bile povezane s Katoličkom crkvom. One su uvek potpuno odbacivale i odricale se katolika i njihovih učenja. To je činjenica jasno dokazana verodostojnom istorijom.

2Ovi hrišćani su bili neprestana meta ogorčenog i nemilosrdnog progona. Istorija pokazuje da je tokom razdoblja „mračnog veka“, oko dvanaest vekova, počev od 426. godine posle Hrista, oko pedeset miliona ovih hrišćana umrlo mučeničkom smrću. Još mnogo hiljada drugih, i pre i posle „mračnog veka“, umrlo je pod istom teškom rukom progona.

3Ovi hrišćani su se tokom tih mračnih dana mnogih vekova nazivali mnogim različitim imenima, koja su im sva dali njihovi neprijatelji. Ta imena su im ponekad davana po nekom naročito istaknutom i junačkom vođi, a ponekad iz drugih razloga; a ponekad, da, mnogo puta, isti ljudi, istih shvatanja, nazivani su različitim imenima u različitim krajevima. Ali usred svih tih mnogih promena imena, bilo je jedno posebno ime, ili bolje reći oznaka, koje se zadržalo bar na nekima od ovih hrišćana kroz ceo „mračni vek“, a ta oznaka je bila „anabaptisti“. Ova složenica, primenjena kao oznaka za neke određene hrišćane, prvi put se nalazi u istoriji tokom trećeg veka; znakovita činjenica — ubrzo posle nastanka krštenja beba, i još znakovitija činjenica — čak pre upotrebe imena katolik. Tako je ime „anabaptisti“ najstarije denominacijsko ime u istoriji.

4Upadljiva osobenost ovih hrišćana bila je, i ostala je u narednim vekovima, sledeća: odbacivali su ljudsko učenje o „krštenju beba“ i zahtevali ponovno krštenje, čak i ako je bilo izvršeno uranjanjem, za sve one koji su im dolazili a bili su kršteni u detinjstvu. Zbog ove osobenosti nazivani su „anabaptistima“ (prekrštavačima).

5Ova posebna oznaka primenjivana je na mnoge od ovih hrišćana koji su nosili i druge nadimke; naročito to važi za donatiste, pavlikijance, albigenze i drevne valdenze i druge. U kasnijim vekovima ova oznaka je postala redovno ime, primenjeno na jednu zasebnu grupu. Oni su se nazivali jednostavno „anabaptisti“ i postepeno su sva druga imena napuštena. Vrlo rano u šesnaestom veku, čak pre nastanka Luteranske crkve, prve od svih protestantskih crkava, reč „ana“ je počela da se izostavlja, i nazivani su jednostavno „baptisti“.

6U „mračni vek“ ušla je grupa mnogih crkava koje nikada ni na koji način nisu bile poistovećene s katolicima. Iz „mračnog veka“ izašla je grupa mnogih crkava koje nikada ni na koji način nisu bile poistovećene s katolicima.

Sledeće su neka od temeljnih učenja kojih su se držale kada su ušle: i ista su ona temeljna učenja kojih su se držale kada su izašle: i ista su ona temeljna učenja kojih se i sada drže.

Temeljna učenja

1Duhovna crkva, Hristos njen osnivač, njena jedina glava i zakonodavac.

2Njene uredbe, samo dve, krštenje i Gospodnja večera. One su simboličke i spomen-uredbe, a ne spasonosne.

3Njene službe, samo dve, episkopi ili pastori i đakoni; oni su sluge crkve.

4Njeno upravljanje: čista demokratija, i to samo izvršna, nikada zakonodavna.

5Njeni zakoni i učenja: Novi zavet i samo on.

6Njeni članovi: samo vernici, spaseni blagodaću, a ne delima, silom Duha Svetoga koja preporađa.

7Njeni zahtevi: vernici, pri ulasku u crkvu, treba da budu kršteni, i to uranjanjem, a zatim poslušnost i vernost svim novozavetnim zakonima.

8Razne crkve — zasebne i nezavisne u izvršavanju zakona i stege i u svojoj odgovornosti Bogu — ali sarađuju u delu.

9Potpuno odvajanje crkve od države.

10Potpuna verska sloboda za sve.

Na rasklapanje

Grafikon Trag krvi

Dvadeset vekova na jednom listu, kako ga je dr Kerol nacrtao za knjižicu iz 1931. Crveni krugovi su crkve koje su sačuvale novozavetnu veru i za nju stradale. Njihov niz se nikada ne prekida.

Objašnjenje grafikona

Dr Dž. M. Kerol

Prikaz istorije baptističkih crkava od vremena njihovog Osnivača, Gospoda Isusa Hrista, do 20. veka.

  1. Svrha ove knjige i grafikona jeste da prema istoriji pokažu da baptisti imaju neprekinut niz crkava od Hrista i da se na njima ispunilo njegovo proročanstvo: „sagraditi crkvu svoju i vrata pakla je neće nadvladati“ (Matej 16:18). Na nepravilnim crkvama jasno se vidi rast katoličanstva i protestantizma. Baptisti nisu protestanti, jer nisu izašli iz Katoličke crkve.
  2. Brojevi na vrhu i na dnu predstavljaju 20 vekova. Prva uspravna linija je 1. godina posle Hrista, druga 100. godina, i tako dalje.
  3. Između vodoravnih linija pri dnu nalaze se nadimci koje su baptisti dobijali tokom godina i vekova: novacijani, montanisti, pavlikijanci i valdenzi.
  4. Crveni krugovi predstavljaju baptističke crkve, počev od prve crkve u Jerusalimu, koju je Hristos osnovao za vreme svoje zemaljske službe, i iz koje su potekle crkve u Judeji, Antiohiji i druge. Crvena boja pokazuje da su bile progonjene. Uprkos najogorčenijem protivljenju i progonstvu, baptističke crkve nalaze se u svakom dobu. Prvi nadimak koji su dobile bio je hrišćani, sledeći anabaptisti, i tako dalje. Primetićete da je mračni vek prikazan tamnim prostorom. Čak i u to vreme vidi se neprekinut niz crkava koje su zvali anabaptisti. Katolici su ih neprestano i ogorčeno progonili, sve do smrti. Početkom 16. veka „ana“ je otpalo, i zvali su ih jednostavno baptisti.
  5. Crni krugovi predstavljaju crkve u koje je ušla zabluda, i zato se zovu nepravilne crkve. Prva zabluda bila je u crkvenoj upravi: pastori su prisvojili vlast koju im Hristos nije dao. Pastori većih crkava tražili su vlast nad drugim, manjim crkvama. Tako je u 3. veku nastala rimska hijerarhija. Car Konstantin je 313. godine pozvao sve crkve da pošalju predstavnike i obrazuju sabor. Crvene crkve, to jest baptističke crkve, odbile su poziv, ali su nepravilne crkve odgovorile. Car je postao poglavar, i tako je grupa crkava poznata kao nepravilne crkve postala državna crkva. Car je ostao na čelu crkava sve dok Lav II nije zatražio vlast kao Petrov naslednik. Tako se vidi kako se zabluda u crkvenoj upravi razvila u papstvo. U 16. veku protestantske crkve počele su da izlaze iz Rimokatoličke crkve. Zovu se protestanti jer su protestovali protiv zabluda katoličanstva.
  6. Godine 251. baptističke crkve objavile su da nemaju zajedništva s nepravilnim crkvama. Odbile su da priznaju krštenje obavljeno u detinjstvu ili radi spasenja, i tako je nastao najstariji nadimak, anabaptisti, što znači prekrštavači.

Korišćene knjige

Delimičan spisak knjiga korišćenih u pripremi ovih predavanja

History of Baptists in Virginia, Semple

Baptist Succession, Ray

Baptists in Alabama, Holcomb

History of the Huguenots, Martin

Fifty Years Among the Baptists, Benedict

Fox's Book of Martyrs

My Church, Moody

The World's Debt to Baptists, Porter

Church Manual, Pendleton

Evils of Infant Baptism, Howell

Reminiscences, Sketches and Addresses, Hutchinson

Short History of the Baptists, Vedder

The Struggle Religious Liberty in Virginia, James

The Genesis of American Anti-Missionism, Carroll

The True Baptist, A. Newton

A Guide to the Study of Church History, McGlothlin

Baptist Principles Reset, Jeter

Virginia Presbyterianism and Religious Liberty in Colonial and Revolutionary Times, Johnson

Presbyterianism 300 Years Ago, Breed

History of the Presbyterian Church of the World, Reed

Catholic Belief, Bruno

Campbellism Examined, Jeter

History of the Baptists in New England, Burrage

History of Redemption, Edwards

Principles and Practices of Baptist Churches, Wayland

History of the Liberty Baptist Association of North Carolina, Sheets

On Baptism, Carson

History and Literature of the Early Churches, Orr

History of Kentucky Baptists, Spencer

Baptist History, Orchard

Baptist Church Perpetuity, Jarrell

Disestablishment, Harwood

Progress of Baptist Principles, Curtis

Story of the Baptists, Cook

Romanism in Its Home, Eager

Americanism Against Catholicism, Grant

The Faith of Our Fathers, Cardinal Gibbons

The Faith of Our Fathers Examined, Stearns

The Story of Baptist Missions, Hervey

Baptism, Conant

Christian „Baptism,“ Judson

Separation of Church and State in Virginia, Eckenrode

The Progress of Religious Liberty, Schaff

Doctrines and Principles of the M. E. Church

The Churches of the Piedmont, Allix

The History of the Waldenses, Muston

The History of Baptists, Backus

The Ancient Waldenses and Albigenses, Faber

The History of the Waldenses of Italy, Combs

History of the Baptists, Benedict

Baptist Biography, Graham

Early English Baptists, Evans

History of the Welsh Baptists, Davis

Baptist History, Cramp

History of the Baptists, Christian

Short History of the Baptists, Vedder

The Plea for the Cumberland Presbyterian Church, Jones

Religions of the World, Many writers

History of the Reformation in Germany, Ranke

Church History, Kurtz

Constitution of the Presbyterian Church in the USA

Doctrines and Discipline, African M. E. Church, Emory

Church History, Jones

History of the Christian Religion and Church, Neader

Ecclesiastical History, Mosheim

History of the Christian Church, Gregory

History of the Church, Waddington

Handbook of Church History, Green

Manual of Church History, Newman

History of Anti-Pedobaptists, Newman

Catholic Encyclopedia (16 vols.)

The Baptist Encyclopedia, Cathcart

Encyclopedia of Religious Knowledge, Brown

Encyclopedia Britannica

Origin of Disciples, Whittsitt

Encyclopedia of Religious Knowledge, Schaff-Herzogg

Book of Martyrs, Foxe

Baptist History, Schackleford